Starohrvatska kozmogonija

Izvor: Wikinfo na Hrvatskom jeziku
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Starohrvatska kozmogonija (pučka predaja o gradji neba i postanku svijeta): Stari pučki mitovi, teogonia (predkršćanska pravjera) i astrognozia (domaći nazivi zvezda) dosad su najviše uzastopno istraživani za podobne štokavce iz središnjeg dinarskog prostora i tek odnedavna za obalne i otočne čakavce na Jadranu. Naprotiv za ideološki dosad nepodobne sjeverozapadne kajkavce, glede njihove teogonije i kozmogonije dosad je bilo najmanje podataka i interesa, pa je zato većina tih zanemarenih i dostupnih podataka prikupljena zajedno u ovom članku. Naše nepoznavanje starohrvatskih astralnih tradicija i domaćega zvjezdanog nazivlja dosad tvori najmanje proučeni dio hrvatske astronomije i etnokulture. Pučka simbolika i domaća imena zvijezda značajan su prirodoslovni dio prastare etnokulture, čije je upoznavanje složen i zahtjevan posao zbog istodobnoe nužnosti poredbenih uvida u religije, astronomiju i dialektologiju. Zagorski kajkavci poznaju imenom do 63 raznih zvijezda i grupnih zviježdja, što je mnogo više od siromašnih štokavaca tek sa 12-20 nebeskih naziva, ali ipak manje od pomorskih čakavaca na otocima sa 50-127 tih pojmova. Dosad poznata stara kajkavska kozmogonija je mješovitog iskona iz tradicija antičkih Kelta i Ilira s kasnijim slavenskim primjesama.

Abstract

Old-Croatian cosmogony (folk myths on World creating and heavens structure): A condensed survey of the Croatian folk myths on the World beginning and heave from the Dinaric uplanders in West Balkans (mid-Croatia and Bosnia) distinguish from 4 to 12 traditional folk constellations and 12 - 20 names of individual stars. The Kaykavians in northwest Croatian lowlands knew up to 63 named celestial items, but their mzths on cosmogonz were neglected and now are almost lost. The very richest folk astrognosy occurs in southwestern nautical Chakavians of Adriatic islands naming 50-127 different celestial items, and they also conserved very complex myths od World's creation and structure of heavens, especially in their oldest legend on "100-headed dragon and Salamon's symbol".

Proslovne napomene

Kod nas je pučka kozmogonija donedavna ispitana uglavnom samo kod dinarskih štokavaca, gdje se najbolje poklapala s ostalom slavenskom mitologijom. Naprotiv kod kajkavaca i osobito čakavaca, kod kojih su kozmogonijske predočbe više-manje drukčije i osobite, slična su zapažanja zanemarena i izostala. Kako je siromašna dinarsko-balkanska kozmogonija kod nas već prilično poznata (niz izdanja JAZU itd.), o njoj se ovdje daju samo neke bitne naznake, a glavna je pozornost usmjerena na dosad skoro nepoznatu i puno bogatiju čakavsku kozmogoniju - Sionšvÿta storÿstje. U dinarskoj je tradiciji nebo jednostavni poklopac nad zemljom, a na kraju svijeta gdje taj poklopac dotiče zemlju, žive jednooki divovi-ljudožderi. Prije je nebo bilo niže, ležalo je na vrhovima brda i ljudi su ga mogli doseći. Zato su pri poljskim radovima seljaci lopatama i vilama lupali po niskom nebu, a žene su pri pranju rublja o njega brisale prljave ruke, što je Bogu dosadilo i on podigne nebo tako visoko. Bog je stvarao svijet zajedno sa židovskim kraljem Jahudijom i kada je Bog pljunuo iz toga postane Sunce, ali ga ukrade Nečastivi i okuje ledom pa su ga morali spašavati (onomatopeja ledenog doba). Zemlja za Dinarce leži medju rogovima golemog bika ili na ledjima četiri vola i kada se ovi pomaknu, nastane potres a tutanj potresa je njihovo rikanje.

Zbog neistraženosti je kajkavska izvorna kozmogonija dosad većinom izgubljena, a po dostupnim tragovima je bila izmedju primorsko-čakavske i dinarsko-štokavske. Kod nas se slavensko "nebo" zove u jednini uglavnom u tradiciji dinarskih štokavaca, dok su kod kajkavaca u Zagorju i osobito kod otočnih čakavaca nebesa većinom u pluralu (kajk. nebe, čakav. nebâ, nebáh), jer u izvornoj starohrvatskoj kozmogoniji postoji više slojeva nebesa jedno iznad drugog, npr. "Bog na nebesima". U našoj staročakavskoj kozmogoniji nebesa su troslojna slično kao i u Vedama, poput tri prozirne polukugle nad Zemljom:

  • 1. Najbliže je donje nebo s letećim pticama, oblacima i inim vremenskim pojavama (koje danas odgovara zemljinoj atmosferi);
  • 2. Srednje je nebo s pomičnim nebeskim svjetlima po kojemu se gibaju Sunce, Mjesec i švitlÿce ili planeti (što donekle odgovara današnjem Sunčevu sustavu);
  • 3. Najgornje je zvjezdano nebo na kojemu su pričvršćene nepomične zvijezde u stalnom poredjaju po zviježdjima, što približno odgovara prostoru naše Galaksije. Povrh toga zadnjeg neprozirnog neba je nevidljivi božanski prostor (tj. dalji svemir) sa Svevišnjim, duhovima, andjelima itd.

Lunarni horoskop

Starohrvatski selenoskop (Lunarni horoskop): Poznati i pomodni horoskop je u svezi s gibanjem Sunca kroz mjesečna zviježđa, pa se zato u etnologiji još naziva i solarni horoskop. Međutim, s kulturno-povijesnog gledišta je taj međunarodni tip horoskopa u našim krajevima razmjerno novija pojava i prvo ga nalazimo kao pomodni uvoz u otudjenim gradovima pod inozemnim utjecajem, ali se danas kroz medije širi i po selima. Naprotiv, još u donedavnoj povijesti (a u zabitnim selima sve dosad) postoji i drugi prastari, izvorno domaći tip našega lunarnog horoskopa ili selenoskop koji je u Hrvatskoj prvi proučio u svojoj disertaciji već dr. M. Šemudvarac (1946), a pobliže su to još razjasnili dr. I. Mužić (1991, 2001) i prof. M. Yošamya (1998). Za razliku od većine eurazijskih naroda, pučki horoskop kojim se po našoj predaji tumače ljudske sudbine uopće nije solarnog podrijetla sa 12 mjeseci kao drugdje, nego je vremenski puno podrobiji i osobitoga lunarnog tipa tj. po staromu ilirskom mjesečevom kultu (Šemudvarac 1946, Mužić 1997). Ovaj se na jadranskim otocima, dalmatinskom kopnu i Hercegovini sve do Žumberka, rabio već dva tisućljeća što potvrđuju npr. mjesečeve faze i ini simboli kod nas uklesani na stećcima, stijenama i u pećinama.

Kroz 52 tjedna godišnje po hrvatskoj pučkoj predaji sreća, sklonosti i sposobnost novorodjenih prvenstveno je odredjena mjesečevim fazama i ljudi su različiti ovisno o rodjenju u mijeni, mladjaku, uštapu ili zadnjoj četvrti. Stoga je Zodijakov solarni horoskop kod nas tek noviji pomodni uvoz iz globalne pop-kulture za otudjene gradjane i zapravo je to strani komercialni uvoz bez temelja u izvornohrvatskim tradicijama. Povrh toga je Zodijakov horoskop danas već postao i astronomski nesmislen, jer je postavljen još odavno na Starom Iztoku, a u medjuvremenu se kroz dva tisućljeća Zemljina ekliptika znatno promijenila, pa je zato stvarni astronomski Zodijak već pomaknut za cijeli jedan mjesec i više nema veze s tim zastarjelim solarnim horoskopom. Bitna je značajka toga prastarog domaćeg selenoskopa, da je sudbina ljudi prvenstveno određena njihovim rođenjem u određenim Mjesečevim fazama kroz 52 tjedna u godini, pa njegovi korisnici drže da je on 'precizniji' od standardnoga medjunarodnog horoskopa s 12 zodiakalnih mjeseci. Kulturna posljedica toga intenzivnog praćenja i stalnoga pozornog promatranja Mjeseca je također da se u Hrvatskoj na čakavici i kajkavici očuvalo , domaće pučko nazivlje čak za dvadesetak vidljivih detalja na površini Mjeseca, što je dio toga domaćeg tradicijskog selenoskopa. Zato je lunarna topografija ili pučko nazivlje za oštrim okom vidljive detalje na punom Mjesecu baš kod nas najdetaljnije i bogatije negoli igdje u svijetu.

Dok astronomski siromašni dinarski novoštokavci imaju tek poneke glavne nazive Mjesečevih faza bez inih detalja, naši sjeverozapadni kajkavci na personificiranom "ličeku" punog Mjeseca (vúžba) već jasno razlikuju ove imenovane detalje: ‘Oke (= Mare Serenitatis + Mare Tranquilitatis), hi (Mare Fecunditatis), sek (Montes Apennini), bec (Mare Nubium) i Pírga (najveći krater Tycho: akads. Pirga). Tako npr. kvarnerski otočni Boduli (u zagradi i otočni Dalmatinci) razlikuju na okruglom licu (Ubráž) punog Mjeseca već desetak imenovanovanih detalja: gore 2 okrugle tamne pjege Uôki (Oci) i to Šuko (Mare Serenitatis) i Driko (M. Tranquilitatis), desno je Škanÿca (Têmpla: Mare Fecunditatis), na vrhu Plisÿna (Plišìna: Mare Crisium) i u sredini Hrÿp (Nôzdra: Montes Apennini), a dolje je najveća mrlja ti (Mare Nubium, od perzijskog Uxti). Od mjesečevih je kratera okom vidljiv desno dolje samo najveći Mićÿna (Micina: Tycho). U mjesečevim fazama naši otočani razlikuju prvu četvrt kao Mićamÿšec (novije: Kvàrat), puni Mjesec je Užbà (ili Sionmÿšec), a zadnja četvrt je Tretjâk (Trećâk) i tamna faza mladog mjeseca Minÿtva (Mîna), dok je svjetlost Mjeseca mišecÿna (mìsećina). To je kod nas jedino nebesko tijelo (Šemudvarac 1946) kojega je etnološka uloga u hrvatskoj kulturi dosad pobliže proučena (Mužić 1997, Hentze 1932).

Dinarska kozmogonija

Dinarska kozmogonija: Ovdje se daje sažeti pregled predkršćanskih vjerovanja o nebu u mitologiji dinarskih štokavaca, čiji je stari panteon uglavnom slavenskog tipa (Perun, Volos itd.). Oskudno zvjezdano nazivlje za noćno nebo kod tipskih balkanskih štokavaca iz nutarnjih Dinarida (jekavci i ekavci) je medju najsiromašnijima u Europi i sadrži jedva 12 do 20 imenovanih nebeskih objekata. Naprotiv je trostruko bogatije hrvatsko zvjezdano nazivlje prijelaznih šćakavskih ikavaca iz jugozapadnih primorskih Dinarida koji poznaju do 52 imenovanih objekata na nebu, od čega su 21 ikavska imena skupnih zviježdja, a ostalo većinom pojedine zvijezde noćnog neba. Stoga je ova ikavska astrognozija bogatija od svih inih Slavena, a slično bogatstvo pučke astrognozije kod nas još imaju i sjeverozapadni kajkavci (do 63 asteronima), dok je najbogatije kod nas i u Europi pučko pomorsko "zvizdoslovje" jadranskih otočnih čakavaca, čak do 127 domaćih imena za razne nebeske objekte: vidi pobliže Jadransko zvizdoslovje.

U dinarsko-štokavskoj tradiciji je balkansko nebo jednostavni poklopac nad zemljom, a na kraju svijeta gdje taj poklopac dotiče zemlju, navodno žive jednooki divovi-ljudožderi. Po štokavskoj tradiciji je prije nebo bilo niže, tj. ležalo je već na vrhovima brda i ljudi su ga mogli doseći. Zato su pri poljskim radovima seljaci lopatama i vilama lupali po niskom nebu, a žene su pri pranju rublja o njega brisale prljave ruke, što je Bogu dosadilo i on podigne nebo tako visoko. Bog je stvarao svijet zajedno sa židovskim kraljem Jahudijom i kada je Bog pljunuo iz toga postane Sunce, ali ga ukrade Nečastivi i okuje ledom pa su ga morali spašavati (onomatopeja ledenog doba). Zemlja za štokavske Dinarce leži medju rogovima golemog bika ili na ledjima četiri vola i kada se ovi pomaknu, nastane potres a tutanj potresa je njihovo rikanje.

Nepoznavanje i nezainteresiranost za zvijezde su kod dinarskih novoštokavaca uzrokovani i najuže povezani s paničnim praznovjerjem spram mnogih nebeskih pojava. Po toj balkanskoj tradiciji je vrlo opasno "brojati zvijezde" jer im to navodno donosi nesreću, a ako tko slučajno prstom pokaže na svoju "rodnu" zvijezdu, smjesta će pasti mrtav ili zauvijek oslijepiti. Po njima se takodjer ne smije izreći "zalaz sunca" jer navodno ono više nikada ne će izaći, već se mora reći "smiraj sunca". Kao ini balkanski stočari stočari, oni tumače Sunce kao goruću grudu maslaca, dok su njihova "sazvježdja" kao stada ovaca koje predvodi rogati ovan u liku polumjeseca. Strašna kometa za štokavce izravno najavljuje skori "smak svijeta". Pri pomrčini Sunca ili Mjeseca, mnogi dinarski jekavci na selima kolektivno pomahnitaju i pucaju u zrak ili bučno lupaju po kantama, jer poput urodjenika vjeruju da neke crne aždaje proždiru Sunce ili Mjesec.

Po pisanim izvješćima Rimljana, sličan su panični urnebes pri pomrčini kod nas podizali i antički Iliri (Mužić 1997). Stari Grci i osobito Rimljani su zato dinarske Ilire smatrali smiješnima i primitivnim urodjenicima, jer slične stvari pri pomrčinama ipak nisu izvodila ina plemena u njihovu prostranom carstvu niti u pograničnom susjedstvu. Izim općega europskog staha od komete, ova su druga panična praznovjerja (Janković 1951) kod nas tipsko nehrvatsko naslijedje iz ranobalkanske tradicije nepoznate kod inih Slavena. Ovima bliska ilirsko-štokavska praznovjerja uglavnom su nepoznata kod ostalih proučenih etnogrupa prostrane Eurazije (Buchan 1932-1935), ali se tomu najsličnija praznovjerja o strašnim zvijezdama nalaze južnije kod nekih afro-australskih plemena, što upućuje na neke davne kulturne veze štokavaca s tim prostorima.

Kajkavska kozmogonija

Kozmogonija sjeverozapadnih kajkavaca je dosad kod nas bila dogmatski zanemarena i iglavnom se nije proučavala, jer ideološki ne odgovara jednoumnom jugoslavenstvu. Stoga je do danas već najvećim dijelom zaboravljena i odumrla, a tek oskudni preostali tragovi upućuju da je približno bila na prijelazu izmedju gornje dinarsko-štokavske i osebujne jadransko-čakavske kozmogonije. Kajkavci tumače sjajnu sunčanu ploču kao Božje lice, a zviježdja na nebu vide kao rojeve pčela ili kukuruzne kokice, dok su im padajući meteori duše preminulih. U skladu s boljim poznavanjem zvjezdanog neba, kod kajkavaca nema paničnih balkanskih praznovjerja o zvijezdama i oni se na nebu plaše uglavnom samo "repáče" (komete) jer da najavljuje nesreću i rat, što je inače bilo opće vjerovanje u Europi. Nasuprot praznovjernih dinarskih novoštokavaca tek sa 12-20 oskudnih nebeskih pojmova, daleko bolje poznaju zvijezde kajkavci iz sjeverne Hrvatske koji za brojne nebeske pojmove imaju čak 63 raznih domaćih naziva, što je slično kao kod pomorskih čakavaca na srednjojadranskim otocima sa 54 asteronima (Lovrić 1997, 1999, 2004), ali je duplo manje nego na Kvarnerskim otocima (do 122 zvjezdanih imena).

Čakavska kozmogonija

Kod jadranskih čakavaca je pučka kozmogonija još najbolje očuvana u opsežnim krčkim legendama Vêyske Povêde (Tomašić i Lovrić 1997, M. Yošamýa 1999), gdje razmjerno najviše naznaka o tomu sadrži "Legenda o aždaji i znaku Solomunovu" (Povêda ud_Mantràtje tar_Slôva Šalamunòva). To je vremenski kod nas najstarija poynata legenda iz vejskoga mitološkog ciklusa koja možda potječe još iz halkolita, kao prahrvatski rani izvod o početku svijeta u mješavini biblijskoga Starog Zavjeta i ranoindskih Rigveda o borbi bogova i zmajeva. Po njoj je najstarije doba svijetom je vladao opći kaos i ljude je proždirala grozna stoglava aždaja "Mantràća" s brojnim glavama svih zvjeradi, a pratile su ju vampirske krvopije "Morÿe" i strahoviti orkanski vjetrovi "Šyûni". Njezin je slikoviti ranočakavski opis: "Mâtra-Mantràća imy gloãvi koti_ràca, koti_pàš, koti_màška, koti_seu škòti va_švÿtu". Jednoga je dana po uputi "Buôga Sevÿšna", mudri kralj Šalamũn odlučio napraviti reda i poslao je kao svoj zaštitni znak zvijezdu repaticu Šalamûna, koja je uništila tu aždaju i njezine pratilice pa je čovječanstvo napokon spašeno od tog prazla.

Zato je u starim domaćim "hišàmi" (kućama) na Krku prastari običaj, da je na stropu glavne prostorije kao simbol Mantre oslikan vatrenonarančasti kolut s obostranim krilima, dok je na kućnom dovratniku (stàlba) i na drvenim brodovima na cijelom Jadranu, kao zaštitni znak protiv ulaza zloduha i uroka prije često bilo urezbareno "slovo Šalamunòvo" tj. šestokraka zvijezda - što je možda u svezi s istim simbolom na zagrebačkom i slavonskom grbu. Ranije je slična legenda vjerojatno bila proširena diljem južne Hrvatske, jer je i na drugim našim otocima još očuvan ritualni običaj crtanja "Salamunova slova" na brodu kao zaštitni znak protiv oluja, ali je ostali tekst ove legende o Mantri već zaboravljen izvan otoka Krka. Zanimljiva je i daleka sličnost ove naše najstarije legende s novijim prirodoslovnim teorijama o uzroku izumiranja pragmazova (Dinosauri): za njih se danas drži da su izginuli pri nagloj promjeni svjetske klime početkom tercijara baš zbog geokemijski dokazanog sudara komete sa Zemljom, nakon čega se proširila današnja fauna.

Ova je legenda u starohrvatskoj pomorskoj tradiciji preslikana i na nebeski svod, gdje se zviježdje Hydra u Kvarneru zove "Mâtre" (u Dalmaciji Matra) a glavna pripadna zvijezda je Mantràtja (Alferaz) i u Dalmaciji Matresina. To je inače nastarija poznata prapoviesna legenda u Hrvatskoj, koja obuhvaća niz pradavnih mitskih sadržaja iz prvotne zajedničke predhistorije u ranoarijskoj pradomovini. Spomenuta su troslojna nebesa tipičan motiv iz ranoindskih Rigveda, a sukobljeni likovi Sionmacân i Mantràtja na Kvarneru odgovaraju vrlo sličnoj borbi bogova i zmajeva iz inih ranoarijskih mitova: indovedski Trita i Vrthra, ranoiranski Krsaspa i Srvara, medijski Oritauna i Azdahaka, ranoarmenski Vahagan i Višaspaj, hetitski mit Tešub i Hiluryankas itd. Čak i samo ime naše vejske aždaje "Mantràtja" vrlo je slično kao u Vedama Mantritya i u Avesti Mathrasca gdje se spominje isti naš orkanski zloduh "Siuni" odnosno hetitski "Šiun".

Ipak po opisanom izgledu, naša stoglava Mantràtja najviše naliči prikazima asirskog čudovišta Sirruš i hetitske aždaje Hiluryankas uz koju se baš kao i uz našu nalazi u pratnji strašni hetitski orkan Šiun. Slični ranoarijski pojmovi čarolije "matra" i zloduha "Matresina" poznati su i južnije u Dalmaciji samo po imenu, ali je tamo ostali dio legende već izgubljen. U toj je vejskoj legendi kod nas preživjela najstarija predkršćanska predaja tj. ranoarijski "Mit Bogova", za koji je štokavac Omrčanin (1993) zbog svog nepoznavanja čakavske mitologije zabunom navodi, da bi već kod srednjovjekih Hrvata nestao nakon doselidbe i pokrštavanja - ali je na Kvarneru taj predkršćanski "Mit bogova" preživio sva tisućljeća do 20. stoljeća, kada su ga ukinuli "oslobodjenjem" tek jugopartizani brisanjem nepodobnih legenda i njihova jezika likvidacijom većine njihovih baštinika (350 bačenih u jamu Kričavno kod Vrbnika).

Oskudni tragovi bar donekle sličnih mitova o nekim zmajevima nalaze se još ponegdje na Jadranu i u dinarskom zaledju, ali nisu nigdje toliko bogati i arhaični kao tu na Kvarneru. Ako se drugdje kod nas i spominje koja smiješna aždaja kao lokalni čuvar neke špilje ili grada, ona je puno skromnija od ove kvarnerske tj. najčešće s 1 do 3 glave i bez prateće menažerije, a njezino ubojstvo je manje spektakularno i najčešće ga vrši mačem Sv. Juraj na konju, ali u tom više ne sudjeluju komete i vrhovni bogovi s nebesa. Zato je ova prastara legenda kod nas možda jedina usporediva s predpoviesnom praindoeuropskom mitologijom, jer sve ine "zmajske" priče kod nas uglavnom imaju tek mladji srednjovjeki kontekst. Ovo je vjerojatno jedna od najranijih legenda u europskoj pučkoj tradiciji, a po sadržajnom kontekstu može se približno datirati u halkolitu (eneolitu) iz Starog istoka.

'Sazvježđa' dinarskih štokavaca

Za razliku od pomorskih naroda (Brajković 1972-1989), kod kopnenih poljodjelaca je za seosko bajanje uglavnom dovoljno znati jedva do dvadesetak zvjezdanih naziva. To vrijedi kod nas posebno za dinarske jekavce, kod kojih je vrlo slabo poznavanje zvijezda našao već Kušar (1907). U dinarsko-štokavskoj je tradiciji balkansko nebo jednostavni poklopac nad zemljom, a na kraju svijeta gdje taj poklopac dotiče zemlju, žive jednooki divovi-ljudožderi. Prije je nebo bilo niže, ležalo je na vrhovima brda i ljudi su ga mogli doseći. Zato su pri poljskim radovima seljaci lopatama i vilama lupali po niskom nebu, a žene su pri pranju rublja o njega brisale prljave ruke, što je Bogu dosadilo i on podigne nebo tako visoko. Bog je stvarao svijet zajedno sa židovskim kraljem Jahudijom i kada je Bog pljunuo iz toga postane Sunce, ali ga ukrade Nečastivi i okuje ledom pa su ga morali spašavati (onomatopeja ledenog doba). Zemlja za Dinarce leži medju rogovima golemog bika ili na ledjima četiri vola i kada se ovi pomaknu, nastane potres a tutanj potresa je njihovo rikanje.

Jekavski i ekavski novoštokavci su kod nas i u Europi izraziti primjer siromašnih tradicija iz rudimentalne pučke astrognozije, čije je vrlo skromno poznavanje neba u prosjeku ograničeno jedva na 12 - 15 imenovanih nebeskih pojmova: uz Sunce i Mjesec, od planeta jedino Danica (Venera) i padalice (meteori), a od stojećih pravih zvijezda zamalo samo Sjevernjača (Polaris) i grupa Vlašići (Pleiades), dok većinom nemaju posebnih imena za druge pojedine zvijezde. Od skupnih zviježdja novoštokavski dinarski gorštaci prepoznaju imenom tek poneko sjajno i očigledno "sazvježđe" kao Velika i Mala Kola (Veliki i Mali Medvjed), Kosci (Orion), Volari (Lyra), Krst (Labud) i Kumovska Slama (naša Galaksija ili Mliječni put), - što je doista minimalna astrognozija koju uglavnom poznaju svi narodi svijeta.

Jekavsko nepoznavanje neba pruža se kod nas istočnije od rijeka Vrbasa i Neretve tj. uglavnom u Bosni, istočnoj Hercegovini i Crnoj Gori - izuzev pomorski Dubrovnik koji je izvorno bio jekavsko-čakavski s boljom astrognozijom. Nepoznavanje i nezainteresiranost za zvijezde su kod dinarskih jekavaca uzrokovani i najuže povezani s paničnim praznovjerjem spram mnogih nebeskih pojava. Po toj balkanskoj tradiciji je vrlo opasno "brojati zvijezde" jer im to navodno donosi nesreću, a ako tko slučajno prstom pokaže na svoju "rodnu" zvijezdu, smjesta će pasti mrtav ili zauvijek oslijepiti. Po njima se takodjer ne smije izreći "zalaz sunca" jer navodno ono više nikada ne će izaći, već se mora reći "smiraj sunca". Kao ini balkanski stočari, oni tumače Sunce kao goruću grudu maslaca, dok su njihova "sazvježdja" kao stada ovaca koje predvodi rogati ovan u liku polumjeseca. Strašna kometa za njih izravno najavljuje skori "smak svijeta". Pri pomrčini Sunca ili Mjeseca, mnogi dinarski jekavci na selima kolektivno pomahnitaju i pucaju u zrak ili bučno lupaju po kantama, jer poput urodjenika vjeruju da neke crne aždaje proždiru Sunce ili Mjesec. Po pisanim izvješćima Rimljana, sličan su panični urnebes pri pomrčini kod nas podizali i antički Iliri (Mužić 1997). Izim općega europskog staha od komete, ova su druga panična praznovjerja (Janković 1951) kod nas tipsko nehrvatsko naslijedje iz starobalkanske tradicije uglavnom nepoznate kod inih Slavena.

Bogatije ikavsko nebo

Šokci donje Posavine (staroštokavski ikavci) imaju dvostruko bogatije nazivlje od novoštokavskih jekavaca i ekavaca, pa već poznaju blizu tridesetak nebeskih pojmova. Tako posavski Šokci npr. nazivaju zvizde, repatica (komet), svitac (meteor), ušćap (pun Mjesec), a od nebeskih tijela su im imenom poznati Sunce, Misec, Danica (Venera), Sivernjača (Polaris), Križ (Deneb), Oral (Altair), Ormica (alfa Centauri) i Vlašići (Pleiades). Kod staroštokavskih ikavaca u Posavini je takodjer još poznato i desetak skupnih zviježdja: Velika i Mala Kola (Veliki i Mali Medvjed - Ursa Major et Minor), Stol (Pegaz + Andromeda), Kosci (Orion), Krsta (Labud - Cygnus), Volari (Lyra), Barani (Ovan - Aries), Ćukci (Veliki + Mali Pas, Canis Major & Minor), Kopčo (Orao - Aquila), Ždripci (Centaur), Marijina Kruna (naša Galaksija ili Mliječni put), itd.

Nasuprot balkanskim jekavcima, triput bolje poznaju na nebu "zvizde" kod nas šćakavski ikavci iz zapadnih Dinarida npr. zapadna Hercegovina, mosorska Poljica i sjeverni Velebit od Jablanca do Krasnog polja, koji već znaju do 51 različitih asteronima. Opći su im pojmovi iz astrognozije (* = turcizmi): ahiret* (nebesa), zvizda (zvijezda), proletuša (meteor), repatica (komet) i durbin* (dalekozor). Uz Sunce, Misec i Danicu (Venera) još su im poznate zvijezde npr. Akrap* (Antares), Jestrib (Altair), Kera* (Sirius), Pigrimiz* (Alcyone), Sivernjača (Polaris), Šćapika (Betelgeuse), Volar (Vega), pa zviježdja Atovi (Centaur), Gospino Kolo (Cassiopeja), Jančag (Aries), Jarići (Kočijaš), Kosci (Lav), Kumova Slama (Galaksija), Petrov Križ (Labud), Šćapovi (Orion), Tri Sestre (Trokut), Velika i Mala Kola (V. i M. Medvjed), Vile (Djevica), Volovi (Lyra) i u Vlašićima (Pleiades) još zvijezde Oreta, Mileta, Voleta, Radeta ...itd. (vidi pobliže: Dinarska kozmogonija). U ikavskoj Slavoniji još poznaju zviježdja Stol (Pegaz + Andromeda) i Kosci (Orion). U skladu s tim boljim poznavanjem neba i zvijezda je kod ikavaca i manje praznovjerja negoli kod balkanskih jekavaca, pa tu postoji uglavnom samo općepoznati strah od komete (repatice), koja po raširenoj europskoj predaji najavljuje nesreću i rat. Za iskon takve ikavske astrognozije, znakovite su npr. duvanjske legende o njihovim brodovima i lučkim privezima, što upućuje da su pretci zapadnih Hercegovaca prije imali neke veze s plovidbom (na Jadranu ili Crnom moru ?). To objašnjava njihovo bolje poznavanje zvijezda od kopnenih jekavaca i čak od primorskih Crnogoraca koji su tek nedavno sišli do obale pa još uvijek nemaju posebnog interesa niti za ribe, a kamoli za astrognoziju.

Kajkavski "Vesmir" u Zagorju

Nasuprot dinarskih štokavaca, još daleko bolje poznaju zvijezde kajkavci iz sjeverozapadne Hrvatske, koji za razne nebeske pojmove već imaju 63 domaćih naziva (Lovrić 1997, 1999), a dio tih kajkavskih asteronima su prapovjestni arhaizmi iz Starog istoka (oznaka ●), gdje podebljani slog znači naglasak. Tako oni rabe npr. vlastite kajkavske nazive nebe (nebo), nebogledec (astronom), ● vesmir (svemir, perz. siphir), ● pirge (svemirske maglice, akad. pirga), ● čreda (skupno zviježdje), zvezde (zvijezde), kresnice (meteori), repa (komet - repatica) itd. Uz Sonce, Mesec i Denicu (Venera), Zagorci još poznaju po imenu i neke važnije zvijezde: Severnica (Polaris), ● Deva (Spica, perz. Daeva), Dvojček (Mizar + Alkor), ● Jerina (Antares), Kosec (Regul), Kozel (Capella), Kusja (Sirius), Petrov Kriš (Deneb), Piljuh (Altair), ● Ščemernica (Rasalgeti), Žerjav (Fomalhaut), Bazilisk (Zubenelgenubi u Vagi) i ● Pirga (Orionova maglica). Zagorci takodjer po kajkavskom imenu poznaju na noćnom nebu i 1/3 vidljivih zviježdja (čreda): Agneci (Aries), ● Cujzeki (Centaur), ● Deklice (Virgo, perz. dekle), ● Denevir (Hydra), ● Kačje (Ofiuh, hetit. Kaška), Križeki (Labud), Kosjeri (Lav), Kozleki (Auriga), Osleki (Rak), Pesi (V. + M. Pas), Pozoji (Vaga), Skunki (Jarac), Tri Sestre (Trokut), Tronuš (Cassiopeja), Voleki (Lyra), Velka i Mala Kola (V. i M. Medvjed), Laheci (Pleiades), Kepeci (Hyades), Luknja (Crna rupa galaksije u Strijelcu) ...itd. Na personificiranom "licu" punog Mjeseca, Zagorci prepoznaju Oke (= Mare Serenitatis + Mare Tranquilitatis), Vuhi (Mare Fecunditatis), Nosek (Montes Apennini), Gubec (Mare Nubium) i ● Pirgu (najveći krater Tycho). Kajkavci tumače sjajnu sunčanu ploču kao Božje lice, a zviježdja na nebu vide kao rojeve pčela ili kukuruzne kokice, dok su im padajući meteori duše preminulih. U skladu s boljim poznavanjem zvjezdanog neba, kod kajkavaca nema paničnih balkanskih praznovjerja o zvijezdama i oni se na nebu plaše uglavnom samo "repače" (komete) jer im najavljuje nesreću i rat. Tako bogato poznavanje zvijezda kod naših Zagoraca značajno nadilazi ine Slavene i druge kontinentalne etnoskupine u srednjoj Europi (vidi pobliže: Kajkavska kozmogonija).

Najveće čakavsko zvizdoslovje

Zbog praktične uporabe i pomorskih tradicija, kod nas je razina pučke astrognozije izrazito najviša kod primorskih čakavaca, a nadasve kod cakavskih bodula na otocima od Krka do Visa, gdje pomorski starosjedioci većinom poznaju na noćnom nebu najmanje po tridesetak asteronima, a na Visu i Krku još i mnogo više. Iznimka je slabo poznavanje zvijezda na štokavskom Mljetu, pa još niže na primorju južnije od Dubrovnika, gdje je nepoznavanje zvijezda kod novodoseljenih kopnenih jekavaca na obali čak puno niže negoli kod kopnenih ikavaca i zagorskih kajkavaca. Na srednjodalmatinskim su otocima poznata do 53 čakavska asteronima. Na Kvarneru je zabilježeno čak do 127 domaćih asteronima i to najviše u arhajskoj pračakavici jugoistočnog Krka (Tomašić 1997, Yošamya 2005). Nakon Arapa s preko 300 vlastitih asteronima i Kineza sa 190 zvjezdanih imena, ovo naše bodulsko "zvizdoslovje" s jadranskih otoka je jedna od najbogatijih pučkih astrognozija na svijetu, koja je bogatstvom slična još samo Grcima sa stotinjak vlastitih asteronima, dok je raznolikost naših naziva za vidljive svemirske galaksije i detalje na Mjesecu najbogatija u svijetu čak iznad Arapa.

U ranijim stoljećima prije 1. svj. rata dok još nije bilo kompasa ni suvremenih satova, glavna prostorna orientacija i računanje vremena u pomorstvu su se tradicionalno temeljili na dobrom praktičnom poznavanju zvjezdanog neba, o čemu je često ovisila uspješna plovidba a ponekad i sam život ranijih pomoraca. Stoga je u ta vremena zvjezdoznanje ili astrognozija (stari čakavski naziv: zvizdoslôvje) bili nužan i neizbježan dio životnog iskustva i obrazovanja pomoraca, ribara i inih zanimanja povezanih s morem. Zbog novijeg napredovanja kompasa, žiroskopa i inih tehničkih pomagala za suvremenu plovidbu, dobro poznavanje neba i zvijezda u 20. st. nisu više bili neizbježni za praktičnu plovidbu, pa su mnoga ranija znanja, iskustva i tradicije naših pomoraca iz kozmologije i astrognozije dosad već postupno zaboravljeni. Oni raniji Boduli iz prošlih stoljeća koji su u Austrougarskoj još dobro poznavali pradavno staročakavsko zvizdoslôvje, u Jugoslaviji su većinom postupno umirali. Zato danas početkom 21. stoljeća, u pomorskim mjestima istočnog Jadrana već nema skoro nikoga koji bi pobliže poznavao te stare tradicije i donedavno domaće nazivlje iz pučke pomorske astrognozije - osim malobrojnih auktora koji su prije potpunog zaborava to još na vrijeme popisali, najviše na otocima Visu i Krku (Božanić 1986, 1995, Lovrić 1998, Yošamya 2005).

Goleme su razlike u poznavanju zvjezdanog neba izmedju Kvarnera i istočnih Dinarida, jer kvarnerski otočni 'Boduli' prepoznaju čak deset puta (10 X) više zvijezda negoli balkanski jekavci (što je još jedan pokazatelj stare i duboke civilizacijske granice izmedju Hrvatske i Balkana). Dok je za praznovjerne istočne gorštake brojanje zvijezda tobože opasno i nesretno, kod bodulskih čakavaca na Jadranu je "zvizde brojit" posve normalno i pozitivno, pa zato prastara čakavska pjesma pjeva o kvarnerskim mornarima "ki_cÿle no plovìdu, ter_žvezdÿce brojìdu". Takodjer i spram komete kod naših je bodula strah daleko manji negoli igdje u Europi, jer ju smatraju za svemoćni "Božji mač-ognjeni" (kvarnerski Sion-Macãn) kao izraz božanske pravde protiv zla. Podrobni pregled dosad poznatih čakavskih asteronima iz jadranskih otoka od Kvarnera do Visa treba vidjeti u posebnomu paralelnom članku Jadransko zvizdoslovje, a ovdje je pridodan samo sažeti pregledni izvod većine čakavskih zvijezda po kvarnerskim zviježdjima. Značajno je da su bodulska imena skupnih zviježdja uglavnom u pluralu, a imena pripadnih glavnih zvijezda većinom u jednini ženskog roda ili u augmentativu i susjedne sporedne zvijezde često u muškom rodu ili u deminutivu. Medju općim čakavskim pojmovima jadranske astrognozije su značajni npr. obzòva (obzorje - horizont), kvarnersko žvezdoslôvje (u Dalmaciji zvizdoslovje: astrognozija), žvez (zvizda: pojedina zvijezda), žvezdÿtje (skupno zviježdje), žvezdÿna (komet - repatica), švitlÿce (novije svitlice: pomični planeti), feralÿtje (feralići: padajući meteori), màtje (svemirske maglice), karnoćâl (dalekozor), sionoćâl (veći teleskop), žvezdoslov (astronom) itd.

Popis bodulskih asteronima

Ovdje na kraju slijedi sažeti popis čakavskih zviježdja na Kvarneru s pripadnim zvijezdama abecednim redom, a u zagradi je kurzivom sinonim iz Dalmacije kada je drukčiji (ostalo vidi pobliže Jadransko zvizdoslovje):

  • 1. Bakodlãk (Taurus): Vlahÿnica (alpha), Mikùla (eta), Karnac (17 Bika), Vlahÿtje (Vlahići, Pleiades), Malÿtje (Malići, Hyades).
  • 2. Baršÿtje (Draco): imenovane pripadne zvijezde su Baršÿna (alpha) i Baršadÿn (beta).
  • 3. Divÿce (Virgo): glavna imenovana zvijezda je Dÿva (Spica).
  • 4. Gâta (Krunica, Cassiopeia): imenovane su zvijezde Krolèvić (alpha) i Krolèvica (beta).
  • 5. Goncÿne (Bootes): glavna imenovana zvijezda je Ostàn (Arcturus).
  • 6. Hayebâje (Aquarius + Capricornus): glavna imenovana zvijezda je Buÿmer (Algiedi).
  • 7. Kàške (Zmaje, Ophiuchus): uvrštene su Scemerÿna (Rasalgeti) i Kaškÿna (Rasalhague).
  • 8. Kosÿre (Leo): imenovane su zvijezde Kosirÿć (Regul) i Kosirÿka (Kosirica, Denebola).
  • 9. Kozlÿtje (Kozlići, Auriga): imenovane su Kozlàrica (Capella) i Kozlâk (Elnath).
  • 10. Križevâli (Cygnus): glavna je imenovana zvijezda Križnÿca (Deneb).
  • 11. Kÿšje (Jânce, Aries ): imenovane su Bravàrica (Hamal), Margãr (beta) i Janÿca (delta).
  • 12. Lumbâre (Columba): imenovani su Lumbârda (alfa) i Lumbarÿć (beta).
  • 13. Mântre (Matra, Hydra): glavna imenovana zvijezda je Mantràtja (Matresina, Alphard).
  • 14. Mićakrÿš (Mali Križ, Perseus): glavna je imenovana zvijezda Križàc (Algol).
  • 15. Mihÿre (Vella): imenovana je zvijezda Marjakÿr (zeta).
  • 16. Navi-Matâne (Argo ili Puppis): imenovan je Navakÿr (Naukir, omicron).
  • 17. Nylòve (Mryzje, Piscis Austrinus): glavna je imenovana zvijezda Nilakÿr (Fomalhaut).
  • 18. Orkulÿtje (Cetus): imenovane su pripadne zvijezde Orkulÿna (Mira) i Sionorkûl (Menkar).
  • 19. Pašoglàvi (Pasi, Canis Maior+Minor): Sionpàš (Sirius), Mićapàš (Procyon), Pašÿca (Adhara).
  • 20. Spi (Šćapi, Orion): Scapÿna (Šćapika, Betelgeuse) i Šparnàć (nebula Orioni).
  • 21. Sorÿnje (Eridan): imenovana je sjeverna zvijezda Sorÿna (Zaurak).
  • 22. Šedân Brodih (Vele Kari, Ursa Maior): obuhvaćene su Sionãv (alpha) i Švêra (beta), Mićanãv (gamma), Maryãn (delta), Noavÿna (epsilon), Dydi (zeta), Dragãr (eta).
  • 23. Škraplûne (Škrpljun, Scorpius): Tjarmãl (Ćrmalj, Antares) i Jarÿna (Jerina, Shaula).
  • 24. Štomorÿna Kruna (Marijina Kruna, Via Lactea): Garmÿna (lacuna), Siongêt (sinus), Artÿna (caput).
  • 25. Šûndre (Sagittarius): imenovane su zvijezde Šundrakÿr (Khaus) i Šundrôn (Ascella).
  • 26. Tohôrje (Male Kari, Ursa Minor): Tohôrnica (Tramuntana, Polaris) i Mićekòlo (beta).
  • 27. Tovorÿtje (Tovarići, Cancer): obuhvaća zvjezdanu grupu Plenÿce (Praesepe, epsilon).
  • 28. Troÿdi (Tri Sestre, Triangulus): ne sadrži većih zvijezda s posebnim imenom.
  • 29. Ušâne (spojena zviježđa Delphinus + Vulpecula): nema većih imenovanih zvijezda.
  • 30. Vârdice (Gvardiule, Gemini): imenovane su zvijezde Vârda (Castor) i Vardÿna (Pollux).
  • 31. Veletÿći (Pulina, Aquila): glavna imenovana zvijezda je Laštrÿb (Jestrib, Altair).
  • 32. Volÿtje (Volići, Lyra ): glavna imenovana zvijezda je Volàrica ( Vega )
  • 33. Vrsi (Capricornus): imenovana zvijezda je Mjelÿć (beta).
  • 34. Yzdène (Pulići, Centaurus): imenovani su Jezdakÿr (theta) i Ingÿr (iota).
  • 35. Zarje-Harvâtje (Oltari, Andromeda + Pegasus): imenovane su zvijezde Zminivêr (Alferaz), Belòva (Algenib), Kunjelàbor (Markab), Zarnÿk (Sheat), Mićamàtja (nebula M31).
  • 36. Zli (Žmulj, Crater ): ne sadrži većih zvijezda s posebnim imenom.
  • 37. Žmÿni (Libra): obuhvaćene su Žminÿna (Zubenelgenubi) i Sionžmÿn (Zubenelshemali).

Literatura

  • Buschan, G. 1932-1935: Die Sitten der Völker der Erde, Band I.- III., 432 + 459 + 444 pp. Union Verlag, Stuttgart.
  • Marcel Kušar: Narodno blago. Narodni etnografski muzej, knj. 5 / 6, Split 1907.
  • N.D. Janković: Astronomija u predanjima, običajima i umotvorinama Srba. Srpski etnografski zbornik 63 / 20, 206 p. Beograd 1951.
  • Marin Šemudvarac: Narodna vjerovanja o Mjesecu kod Hrvata. Doktorska disertacija, 199 str., Bogoslovni fakultet, Zagreb 1946.
  • Ivan Mužić: Pravjera Hrvata, 2. izdanje, MH Split 1991 (4. talijansko izdanje, Roma 1994; 6. izdanje, Dominović 599 str., Zagreb 2001)
  • M. Bango: Naši pripovedači. Kaj, 31/2: 79 - 88, Kajkavsko spravišče, Zagreb 1998.
  • Mihovil Lovrić: Seu Nebêšniki, starohrvatska teogonija iz naših pučkih mitova. Ognjište, 9: 425-432, Karlovac 1998.
  • Mihovil Lovrić: Astralna kultura i bogatstvo starohrvatskog 'zvizdoslovja'. Ognjište 9: 224-247 + 3 karte, Karlovac 1998.
  • Mihovil Lovrić i sur.: Astralna kultura i bogatstvo starohrvatskog zvizdoslovja. Ognjište, 9: 224 - 247, Karlovac - Zagreb 1998.
  • Mitjel Yošamýa i sur.: Dualna teogonija i orientalna pomorska kozmologija u starohrvatskoj predaji. Monograph: Old-Iranian origin of Croats, Iranian cultural center, p. 257-294. Tehrân 1999.
  • Mitjel Yošamýa i sur.: Gan-Veyãn. Znanstveno društvo za proučavanje podrijetla Hrvata, 979 p., Zagreb 2004 (2. izdanje, 1224 str., ITG – Zagreb 2005).

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Original condensed compilation from field interviews and above literature, adapted by GNU-license from WikiSlavia.