Vejske legende

Izvor: Wikinfo na Hrvatskom jeziku
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Vejske Legende, ranohrvatski mitski ciklus iz antike i srednjeg vijeka: Ovo je puni štokavski prijevod iz čakavskog originala deset povezanih legenda iz epskog ciklusa "Veyske Povede", očuvanih pučkom predajom čakavskih Bodula na Kvarnerskom otočju, najviše na Krku. Njihov temeljni čakavski original dostupan je ovdje u paralelnom članku Veyske Povede, a njihov povijesni, etnokulturni i književni kontekst obradjen je u širemu paralelnom članku Starohrvatske legende. Podebljani slog u čakavskim imenima tu označuje položaj naglaska. Idući tekstovi se daju kao Open Source, tj. mogu se slobodno kopirati i pretisnuti (uz citat izvornika), ali su zabranjene njihove izmjene i prerade.

ABSTRACT

Veglian Legends, or Old-Croatian sagas of Antiquity and Middle age: This is a modern Croatian translation (standard Shtokavian) from epic cyclus of ten folk legends in old Chakavian original, conserved by oral tradition in the Kvarner Archipelago of northeastern Adriatic. The essential and most valuable part of local ethnocultural heritage in Kvarner islands are 10 Veglian legends or 'Vêyske Povêde'. These legends are probably the oldest major epic cyclus conserved up to recently among Slavs, being of medieval and earlier origins. By its organised complex style they are quite different from usual rural tales, and more comparable with Nordic Sagas or with Iliad and Odysseias of old Greeks. A half of these legends are with extensive nautical contents rarer in other Slavs. The first Italian abstracts of 2 related legends on Corynthia and on Tartars was published yet by A. Fortis 1774, and partial SerboCroat digests of other related legends are then given by N. Čubranić, V. Dorčić, M. Lovrić, F. Tomašić, M. Magašić etc. Their Chakavian originals in extenso are recently published by M. Yoshamya. Their original texts were interpreted in Krk island by folk narrators Fabyan Tomašić, Luce Yošamya, Marya Goranka, Marya Vasilić, Yve Pelyac, and Nediljko Barac, and noted by late professor Mihovil Lovrić. Their original Chakavian texts are accessible here in Veyske Povede, and also in Chakavian-Adriatic Wiki (chak.volgota.com/index.php/Veyske_Povede). This article is offered as Open Source, being free for copying and reproducing in original form only, with quoted source: Mitjel Yoshamya, Gan-Veyan, p. 1045-1065, Zagreb 2005. The bolded syllable in Chakavian names indicates a stress site. Their titles are the next ones:

  • 1st Legend on 100-headed dragon and Salamon’s symbol (Povêda ud Mantràtje tar slôva Šalamunòva)
  • 2nd Leg. on rainy spirit Rascal and invocation of rain (Pov. ud Hayebâja tar mâtra ud dazd)
  • 3rd Leg. on sailing Mitanni and town Corynthia (Pov. ud Matânih navakÿreh tar Urih-Kworÿta)
  • 4th Leg. on Red kings and oceanic whalers (Pov. ud Cavjèneh kerôlih tar_orkatûrih)
  • 5th Leg. on India where dry beacons thrive (Pov. ud Yndrah kadÿ parsjùte res)
  • 6th Leg. on Fishing spirit and faithless fisher (Pov. ud Macarôla tar škacavèrneg peškatûra)
  • 7th Leg. on Big-bull and little Pygmies (Pov. ud Bakodlãka tar mîćeh Malÿtjah)
  • 8th Leg. on king Zvonimir and Croatian emblem (Pov. ud kruôla Zminivèra tar Zârjah harvâtjeh)
  • 9th Leg. on king Bela and oblique-eyed Tartars (Pov. ud kruôla Belòva tar pašoglàveh Uôbrih)
  • 10th Leg. on princes Frangipani and faithless Venetians (Pov. ud Frangipânih tar nevÿrneh Mletjânih).

1. Legenda o Prazmaju i znaku Solomunovu

"Prije početka svijeta nije bilo zemlje ni neba, nego je samo Bog Svevišnji boravio u božanskom limbu i oko njega su jedino andjeli lebdjeli. Taj Božji limb (eter) imao je onu lijepu modru boju poput tamnoplavog mora. Kad je prošlo to prvobitno doba, došlo je i vrijeme za stvaranje ovog svijeta. U to pradoba je Svevišnji želio stvoriti svijet i čovjeka kroz dva tjedna. Prvoga tjedna je Bog stvarao nebo, zemlju i vode. Na prvi dan tj. u današnji ponedjeljak, Svevišnji je stvori prvo najgornje nebo gdje boravi Bog, andjeli, svetci i svetice. Drugog dana tj. u današnji utorak, Svevišnji je stvorio drugo srednje nebo na kojem su zvijezde i po kojemu se gibaju sunce, mjesec i planeti. Trećega dana tj. u srijedu je stvorio treće najdonje nebo po kojem se gibaju oblaci i gdje lete ptice. Četvrtog dana je Bog stvorio svekoliko more koje isprva bijaše samo jedan ogromni ocean na čijem dnu se još kuhao začetak zemlje. Petog dana ili u petak je nastala zemlja i kontinenti tj. Azija, Afrika, Amerika, Australija, pa oceani kao Pacifik, Atlantik, Indijski Ocean, Južno more, Sredozemlje i druga manja mora, otoci i poluotoci. Šestoga dana tj. u subotu je Bog na kopnu stvorio rijeke, potoke, izvore, močvare i jezera. Sedmoga dana tj. u nedjelju, Svevišnji bijaše umoran od tolikog posla pa se odmarao.

U drugom tjednu je Svevišnji stvorio kamenje, biljke, životinje i čovjeka. Osmog dana je stvoreno manje kamenje i velike stijene. Prvotno je i kamenje raslo poput bilja, ali to kamenje nije poštovalo Boga pa ga je on za kaznu okamenio. Devetog dana je Svevišnji stvorio svekoliko bilje, drveće, šume, travu i cvijeće pa je potom zemlja bila ljepša. Desetog dana je Bog stvorio svekolike životinje kao hodajuću zvjerad, leteće ptice i plivajuće ribe u moru, jezerima i rijekama. Jedanaestog dana je Bog uredio raj tj. najljepše mjesto za boravak na zemlji koje je bilo u Indiji i prvotno se zvalo Indra-Pyndia. Dvanaestog dana je Svevišnji u tom raju stvorio prve ljude po svojem liku i trinaestog dana im je udahnuo duševnu svijest da mogu misliti, govoriti i osjećati. Četrnaestog dana je Svevišnji bio zadovoljan sa svim učinjenim djelima pa se u nedjelju odmarao.

Kad su u dva tjedna stvorene ove lijepe i dobre stvari, u trećem tjednu se pojavio veliki Vrag-Sotona koji je pobrkao Božje stvaranje. On je učinio mnoštvo pakosti i ružnih tvorba kao što su orkani, potresi, požari, poplave, bolesti, strašni zmajevi, guje otrovnice, škorpioni, smradna gamad, bodljasto trnje, otrovne gljive i ostale nakaze na ovom svijetu. Takodjer i na drugom svijetu pod zemljom je Sotona stvorio Pakao, gdje je on poglavar crnih vragova, zloduha i krvopija (vampira) koji upravljaju orkanima, potresima i bolestima. Sotona je napravio svoj podzemni pakao “Zemuni” kao vražju kopiju božjeg neba tj. na tri kata u podzemlju. Prvo podzemlje su rupe, špilje i ponori gdje u polumraku i paučini žive guje otrovnice, škorpioni, pauci, šišmiši i ine nakaze. Drugo srednje podzemlje je onaj pravi Pakao gdje u crnom mraku borave vrazi i vampiri pa tamo djavoli na vječnoj lomači peku zle ljude, a vampiri im sišu krv. U trećemu najdonjem podzemlju je glavna sotonska kormilarnica, gdje uz bok Velikog Sotone stoje još 4 velika zloduha: prvi zloduh Thor je kormilar mraza i smrti, drugi Ćarmal je voditelj potresa i rata, treći Štrigun upravlja olujama i orkanima, a četrvrti Orkul je kormilar brodoloma i utopljenika.

U to rano doba je Djevica Marija nosila bisernu krunu, ali joj je Sotona htio pokrasti te bisere. Kad je već zgrabio neke bisere, razotkrio ga je Svevišnji i Sotona je pobjegao pa je putom izgubio te ukradene bisere. Zato se još i danas na noćnom nebu vidi Marijina Kruna (tzv. Kumovska Slama) oko koje su kao biseri raspršene svijetle maglice tj. Vlašići, Hijade, Jaslice, Orionova i Andromedina maglica itd. Nakon svih tih pakosti je Svevišnji kaznio Sotonu, pa ga je pretvorio u crnog psa koji neprekidno laje vezan za jedno veliko drvo.

Na tom prvotnom svijetu je boravio i stoglavi Prazmaj zvan Mantra tj. strahovita ogromna aždaja s bezbrojnim glavama: Matra-Mantra koja ima glave kao patka, kao pas, kao mačka, kao sve životinje na svijetu! U to rano doba je ovaj Prazmaj proždirao mnoštvo ljudi i vampiri su mučili ljudske duše, a orkani su harali svijetom. Mudri kralj Solomun je tada shvato da će svo čovječanstvo tako biti uništeno, pa je zamolio Boga Svevišnjeg za spas. Bog mu je poručio da svi vjerni ljudi za spasenje moraju na vrata svoje kuće i na brodske jarbole ucrtati znak Solomunov tj. simbol zvijezde.

Tada je Sotona shvatio što priprema Svevišnji, pa je odmah pobjegao u svoju paklenu kormilarnicu gdje je digao opću uzbunu zloduha, vragova i vampira. Potom je nastao strahoviti rat izmedju Svevišnjeg i Sotone tj. izmedju nebesa i pakla. Četiri velika zloduha tj. Thor, Ćarmal, Štrigun i Orkul su odmah pokrenuli svoja paklena kormila i potom nastaju strahoviti potresi, harali su najgori orkani i zavijale brojne oluje, strašni požari su spalili šume i napokon je velika poledica prekrila zemlju, a svakakve bolesti i zaraze su mučile ljude.

Protiv tih paklenih nakaza je Bog Svevišnji podigao svoju svemoć tj. Božji Mač Ognjeni. Kroz iduće noći je nebo postajalo sve svjetlije i svjetlije, a potom se na istočnom obzorju ukazala repatica Šalamuna koja je iz noći u noć bivala sve veća i veća. Napokon su noći postale sjajne kao dan, jer je ta repatica svojim repom prekrila cijelo nebo. Kada su spomenuti zlotvori i nakaze već zamalo zatrli svijet, kralj Solomun je dao Bogu znak i tog trena je repatica proizvela strahoviti blijesak, koji je spasio vjerne ljude i smjesta uništio stoglavog Prazmaja i svekolike aždaje, nakaze, zloduhe i vampire.

Nakon toga nam je Svevišnji još dvaput poslao ovu repaticu tj. Božji Mač Ognjeni. Drugi puta se ta velika repatica vidjela kada se rodio Božji sin Isus Krist. Treći puta će se ova repatica opet pojaviti kada bude vrijeme za Sudnji dan. U to buduće doba će mnoštvo zlotvora i razbojnika mučiti i pljačkati djecu i dobre ljude, a nasilni vladari i harambaše će razarati cijele narode. Tada će se na nebesima pokazati mnoštvo meteora tj. duše umorenih ljudi kao Božji znak protiv zla i nepravde. Ako ti zločini ne prestanu, Svevišnji će još poslati nove oštrije upozorbe kao blještavi bolidi koji će juriti noćnim nebom. Tada će Veliki Sotona prigrabiti vladavinu nad cijelim svijetom, ali potom odmah slijedi Sudnji dan. Repatica Šalamuna će se iznova pojaviti, noći će biti svijetle kao dan, a na Sudnji dan će ta repatica stvoriti strahoviti blijesak koji će u trenu zatrti sve zlotvore, razbojnike i nasilnike. Baš zato se tih repatica plaše razni zločinci, razbojnici i loši ljudi, ali se njih ne boje dobri i vjerni ljudi jer je to svemoćni Mač Ognjeni kao znak Božje pravednosti."

Vejska uspomena na tu legendu očuvana je i na nebu, gdje je zviježdje zvano Matre (= Hydra) i u njemu glavna zvijezda Mantra (Alphard). Ovu su nam legendu priopćili Luce Dorcić-Jošamya i Fabyan Tomašić-Velnić.

2. Legenda o Kišnom duhu i zazivu kiše

"Kada je ljeti jaka suša tj. u lipnju, srpnju i kolovozu, tada je potrebno prizivanje kiše nakon čega može doći dobar urod. Stari otočani su po zvijezdama običavali prognozirati moguće kiše i kroz više godina unaprijed. Glavni pokazatelj toga je modri planet Jupiter (Plaušyca): kada je Jupiter veći i svjetloplave boje, treba biti više kiše i bolji urod, a ostalih godina kada je sitniji i tamnomodar, tada će biti jače suše i slabiji urod. Zato je osim Sjevernjače (Tohornica), planet Jupiter bio najvažnija “zvijezda” na bodulskom nebu. Po stoljetnom iskustvu naših otočana, prvi bliski predznak moguće ljetne kiše su nebeske maglice npr. Vlašići, Hijade (Malytje), Jaslice (Plenyce), Orionova maglica (Šparn), Andromedina maglica (Mićamatja) itd. Kada se ove u vedroj ljetnoj noći dobro vide, to najavljuje stabilno i suho vrijeme, ali kad u vedroj noći bez mjesečine nisu vidljive zbog mutne atmosfere, vrijeme će se promijeniti i idući tjedan može biti kiše. Drugi predznak moguće kiše je kada oko otoka lete ždralovi i čaplje.

Najsigurniji znak da je potrebno zazivanje kiše, je kada se usred vrućega ljetnog dana začuje da je u sušnom polju počeo kreketati veliki žabac tj. kišni duh Hayebaje i potom navečer pjeva cijelo jato žaba. Taj žabac je poljski dobri duh koji od Svevišnjeg Boga priziva obilnu kišu na presahlu zemlju. Zato u idući sumrak treba provesti zaziv kiše uz korito potoka ili suhe lokve gdje se čuo žablji kreket.

U stara vremena prije svjetskog rata, tu su običavali u predvečerje doći mladići s bakljama i djevojke otočanke raspletene kose s vrbovim šibama u ruci. S tim šibama bi mlatile po koritu potoka ili po presahloj lokvi, ponavljajući ovaj prastari zaziv ljetne kiše: Hayebaje u potoku laje, zašto ovdje laješ Hayebaje? – udrite ga s palicom da više ne laje! Dotle su oko njih stajali mladići s upaljenim bakljama, pa ovo zazivanje u suton treba više puta ponavljati. Kada padne potpuni mrak, oni odlaze i potom žabe tu nastavljaju kreketati kroz cijelu noć. Noću će se iza obzorja pojaviti odbljesak dalekih munja, a pred zoru će se već čuti i odjek nadolazećih gromova, pa ujutro umjesto sunca osvane oblačno nebo. Poslije tog zaziva je sutradan obilna kiša zamalo sigurna i nakon nje slijedi dobar urod groždja i inih nasada.

Ne smije se prizivati na krivom jeziku, jer takvi lažni izrazi mogu donijeti zlo, bolest i smrt, pošto svaki jezik ima svoje domaće čarolije. Zato ovakav zaziv kiše treba uvijek izgovarati starim bodulskim riječima (čakavski). Ako to izreknemo novim vlaškim govorom (štokavski), potom nema ništa jer Svevišnji prihvaća samo zazive na prvotnim jezicima koji su stvoreni od samoga Boga. Ti prvotni jezici koje nas je Svevišnji naučio u pradavna vremena jesu npr. židovski, grčki, latinski i takodjer bodulski koji je bio zapisan glagoljskim slovima. U ta pradavna vremena su obilne kiše na primorju i otocima padale takodjer i ljeti, jer su težaci molili Svevišnjeg na prvotnom Božjem jeziku. Potom su na primorje sišli oni prokleti Vlasi, pa su tu donesli svoj vlaški govor koji Svevišnji ne želi slušati. Poslije toga su kiše na obali i otocima oslabile i prestale, pa u sušnom ljetu više nema dobrog uroda."

Prije je u poljima oko Baške bilo puno žaba, npr. u Bašćanskoj dolini i u uvali Vela Luka, pa su u prošlim vremenima oko Baške kreketale razne vrste žaba. U rječici Velarika su se nalazile velike zelene žabe dobre za jelo, pa takodjer crne kornjače i vodeni gušter „šćur“. U bašćanskim potocima i izvorima je kreketao onaj šareni mukač i tu je u proljeće bilo mnoštvo punoglavaca tj. sitnih žabica s repom. Na stablima u šumi je kreketala lijepa zelena žabica (gatalinka), koju su neki držali u boci za prognozu kiše. Danas svega toga više nema pa se oko Baške više ne čuje žablji kreket niti u kišnoj sezoni: Sada je Velarika uništena i pretvorena u ružan betonski kanal, a svi ini potoci i izvori oko Baške i Drage su dosad kaptirani za vodovod. Močvara Bosar u Veloj Luki je danas zatrpana otpadom, a bivše lagune Jezeri i Zablaće kod Baške su sada pretvorene u kamp sa šatorima. Vejska uspomena na ovu legendu nalazi se i na nebu kao zviježdje Hayebaje (Vodenjak) u kojemu je glavna zvijezda Buymer (Vrelo). Ovu legendu su nam priopćili Luce Dorcić-Jošamya i Fabyan Tomašić-Velnić.

3. Legenda o pomorskim Matanima i gradu Korintija

"To je pradavna legenda o prvim bodulskim plovidbama po Crnom moru i istočnom Sredozemlju. U prastaro doba su pretci Bodula boravili kao pomorski Matani na zapadu Pontskog gorja (Kavkaz ?) uz Azovsko more. Tu su plovili i ribarili, a takodjer su jašili na konjima po okolnim istočnim pustarama. Kada im je stiglo vrijeme za selidbu, njihov admiral Hrvoje je spremio veliku flotu od sedam lijepih jedrenjaka koji su se zvali: admiralski Glavni brod (Sionav), veliki Razarač (Dragaar), stara Brodina (Noavyna), manji Brodić (Mićanav), dvojni Blizanac (Dvoydi), pilotski predvodnik (Šwera) i sedmi brod čije je ime zaboravljeno, jer je putom potonuo.

Jednoga lijepog proljetnog dana, svi su pomorci zapjevali svoju himnu Marjani-Marjani! Svaka se posada ukrcala na svoj brod, odvezali su konope u luci i razapeli jedra. Potom je sva flota isplovila pa su godinu dana jedrili preko sedam mora sve do otoka Krka. Na tom dugom putu im je glavni pokazatelj bila zvijezda Tohornica (Sjevernjača): kad su isplovili, ona im je na Crnom moru bila iza krme, a kada su stigli na Jadran - tu im je svijetlila ispred pramca.

Prvo su po buri odjedrili na jug i kroz Kerčka vrata su izašli iz Azova i ušli na veće Crno more, gdje se na istoku vide sniježni vrhunci Pontskog gorja. Tamo su plovili na zapad uz poluotok Hiršon (Krim), uz deltu Dunava i Pontsko primorje (? Dobrudja), gdje su velike plićine s malo brodova bez većih luka. Potom su prošli pored Carigrada, pa kroz manji Medjupont (Mramorno more) i Pontski tjesnac (? Dardaneli) ušli su na toplije Grčko more (Egejsko) gdje plove i ribare grčki brodovi. Tu su jedrili uz veliki poluotok Hatya (Mala Azija) pa izmedju grčkog otočja i uz otok Kretu. Pritom im je sedmi brod stradao u brodolomu i većina njegovih mornara su se iskrcali na Kreti (Kandya) i ostali s Krećanima.

Tamo su se neko vrijeme odmorili i nakon Krete je ostalih 6 brodova isplovilo na pučinu Sedozemlja (Velemori) pa su jedrili uz grčki poluotok (Peloponez) i pored Korintskog zaljeva. Tu su većinom plovili dalje od obale pa su im glavni vodič i zaštitnik bili dobri duh pomorstva Kulap i ribarski duh Macarol koji im je osigurao obilje ribe za hranu. Nasuprot ovih su naše pomorce na pučini uništavali morski zlodusi Štrigun i Orkul koji su ih napadali olujama, orkanima i golemim valovima. Kada su prešli pučinu Sredozemlja, jedrili su uz Talijanski rt (Apulija), gdje su ušli na Sinjemori (Jadran). Tamo su po jugu jedrili na sjever uz Vlaško primorje (Albanija) i duž Dalmacije (Delmatya) s lijepim otocima, gdje se na sjeveru vide sniježni vrhunci Vlaškog gorja (? Dinaridi). Napokon su tih 6 brodova izmedju Lošinja i Dugog otoka uoči zime dojedrili na Kvarner, gdje je na zapadu poluotok Istra, a na istoku planina Velebit. Ovi su pomorci na Kvarner donesli naš bodulski govor i glagoljsko pismo.

Dolaskom na Kvarner su naši pomorci završili svoju dugu plovidbu i svaki brod se iskrcao na jedan otok, a admiral Hrvoje s glavnim brodom pristao je na najveći otok Khark (Krk). Kad su ovi Matani prvi puta stigli na Krk, taj otok nije bio kamenit kao danas nego je bio većinom obrastao zelenom travom, gdje je paslo mnoštvo zlatnih ovaca koje je čuvala lijepa Vila u bijeloj haljini. Matani su tamo htjeli izgraditi svoj grad i Vila im je izabrala lijepo mjesto pored izvora na najistočnijem rtu Sokolu. Medjutim im je Vila zabranila da se okreću i gledaju njezine ovce, ali oni nisu poštovali tu zabranu. Kada su se okrenuli i ugledali zlatne ovce, ove su se smjesta pretvorile u bijelo kamenje i odonda je otok Krk većinom prekriven kamenjem, iz kojega su Matani izgradili svoj grad.

Ovi Matani su pored izvora na rtu Sokol izgradili svoju tvrdjavu i hram (crkvu), a oko toga su podigli svoje kuće u novom gradu Korintija (Uri-Kworyta). U tom velikom i lijepom gradu su Matani živjeli kroz iduća stoljeća, sve do jedne ljetne večeri kad im se ukazao zlokobni predznak kao krvava zvijezda Tjarmal (Antares) na južnom obzorju. Matani nisu shvatili taj crveni znak budućeg zla, ali je idućeg dana iz Jadrana tu dojedrio crni gusarski brod i pristao na obali podno grada. Gusari su se iskrcali i njihov vojvoda reče Matanima da oni imaju jednog mrtvaca kojeg bi željeli blagosloviti u gradskom hramu i pokopati na njihovom groblju. Dobrodušni Matani su prihvatili ovu zamolbu, pa su gusari iz broda iskrcali na obalu veliki mrtvački lijes i prenesli ga u hram.

Tamo su se skupili skoro svi radoznali gradjani da vide tu ceremoniju, ali su gusari iznenada razvalili lijes koji je bio prepun raznog oružja. Tada su zgrabili mačeve i koplja iz lijesa, pa su napali i posjekli sve gradjane u hramu. Takodjer i oko hrama su po gradu Korintija napravili strahoviti pokolj pa su poubijali većinu gradjana. Potom su još zapalili grad pa su zamalo sve kuće uništene i to je danas najveća ruševina na jadranskim otocima. Kada su ti gusari opljačkali i razorili grad Korintiju, napokon su otišli. Crveni potoci krvi iz ranjenih i zaklanih gradjana kroz iduće dane su tekli od gradskih ruševina sve do mora u susjedne uvale Mala i Vela Luka. Rijetki ranjeni gradjani koji su preživjeli i ini Matani koji su bili izvan grada i ostali zdravi, kasnije su pobjegli iz tih ruševina pa su osnovali današnja naselja na Krku od Baške do Omišlja."

Uspomene na ovu legendu se nalaze na nebu gdje ljeti uz južno obzorje svijetli crvena zvijezda Antares i takodjer zviježdje Gusari (Škorpion), a u njemu su zvijezde Šundron (Gusarski brod) i Šundrakyr (Gusarski vojvoda). Ova je legenda osobita za vejsku baštinu na Krku i sličnih nema na drugim otocima. Tu legendu nam je većinom priopćio Fabyan Tomašić-Velnić.

4. Legenda o Crvenim kraljevima i kitolovcima

"Ovo je prastara legenda o prvoj bodulskoj plovidbi kroz zapadna mora i ocean u srednjem vijeku. Kada su pomorski Matani došli na jadranske otoke, nakon nekog vremena su se borili s Talijanima i arapskim gusarima, pa su zato obnovili i povećali svoju flotu na Jadranu. Njihov čelnik admiral Hrvoje tada je odabrao sedam većih brodova tj. jedrenjaka: Glavni brod, Marjan, Razarač, Brodina, Brodić, Blizanac i Predvodnik. U te brodove su onda spremili sve zalihe za dugotrajnu plovidbu i opremu za drvodjelstvo i popravak brodovlja. Jednoga lijepog dana u proljeće su ovi pomorci zapjevali svoju himnu Marjani-Marjani! - pa se svaka posada ukrcala na svoj brod, odvezali su konope i razapeli jedra.

Potom je ta flota odjedrila na jug uzduž Dalmacije i Albanije (Vlaško primorje), pa su pored Apulije (Talijanski rt) izašli iz Jadrana (Sinjemori) i uplovili su u Sredozemlje (Velemori). Tamo su jedrili na sjeverozapad kroz Mesinski tjesnac i Tirensko more, gdje se na sjeveru vide sniježni vrhunci Talijanskog gorja (Abruzzi). Potom su prošli pored otoka Korzike i Baleara (Kirnya tar Orkule) sve do Iberskog poluotoka (Španjolska). Tamo su kroz Zapadni tjesnac (Gibraltar) izašli iz Sredozemlja i ušli na Zapadni ocean (Atlantik), gdje su ugledali nekoliko ogromnih kitova koji su izbacivali vodoskoke i bili su podjednako veliki kao njihovi brodovi.

Tada su oklijevali, hoće li se vratiti ili poći dalje pa su se tamo neko vrijeme odmarali. Neki dalmatinski Vlasi iz posade, koji nisu bili navikli na otvorenu pučinu i oluje, tada su se iskrcali i ostali u arapskim naseljima gdje su se i oženili tamnim Arapkinjama. Ostali pomorci iz Kvarnera koji su bili iskusni u čestim olujama bure, nisu se toliko plašili pučine ni orkana pa su uglavnom sigurno zaplovili kroz prostrani ocean. Potom su jedrili uz Moreško primorje i Moreške otoke (Maroko i Kanari ?), gdje su drugi brodovi s arapskim ribarima lovili ribu.

Onda su pod stalnim istočnim vjetrom jedrili dalje na zapad preko prostranog Zapadnog oceana, a glavni pokazatelji za smjer plovidbe bili su im danju sunce, a noću zvijezda Tohornica (Sjevernjača) koja im je stalno bila s desne strane. Kroz cijeli mjesec na toj pučini nisu vidjeli nijednog broda niti galebove. Nakon mjesec dana ove neprekidne plovidbe su potrošili sve zalihe tj. pojeli su dvopek, pršute i sir, te popili sve vino iz bačvi i mješina. Potom su bili većinom gladni, jer su samo lovili ribe i pili kišnicu. Tada su već zamalo izgubili nadu da će stići do nekog kopna, ali su se ipak nadali da još nije sve izgubljeno.

Najprije su na pučini zapazili u preletu nekoliko galebova, što može biti znak da je blizu neka obala. Napokon su u iduće svitanje s prvim zrakama sunca na zapadu opazili sitne Zapadne otočiće Semerytje (? Bermudi ili Mali Antili). Pilot prvog broda Predvodnik (Šwera) koji je osiguravao smjer plovidbe, odmah je zaurlao kao ludjak: Kopno-o-o, otoci na zapadu !! Svi beznadni mornari koji su većinom još spavali, tad su naglo ustali i potrčali na pramac ili jarbole da vide taj kraj njihovog lutanja kroz ogromni ocean. Nakon tih sitnih kamenih otočića su ubrzo stigli do velikog Zapadnog otočja (Karibi ?) gdje su susreli crvene ribare Semerane (Indijanci) koji su tu lovili ribu. Jedreći izmedju tih otoka, ovi jedrenjaci su napokon stigli do velikoga Zapadnog kopna Semeray (? Amerika).

Nakon te duge plovidbe i mjesec dana gladovanja, na kopnu su se po prvi puta dobro najeli i napili svježe vode, pa su se tu neko vrijeme odmarali. Potom su otišli dalje pa su jedrili na jug uz zapadno kopno sve do jednog tjesnaca. Tu su s visokom plimom uplovili u neku poveću rijeku (? Orinoco ili LaPlata ?), gdje su plovili na zapad posred velikih močvara Kukur-Zahoy (? Amazonija) sve do neke zabiti medju šumama, gdje su prostrane plićine s jakim protustrujama. Odatle nije više moguća plovidba naprijed i tu su ostali kroz više godina. Oko njih bijahu prostrane prašume i močvare s golemim zmijama, krokodilima i drugim zvijerima, a na drveću su bili čopori majmuna i papiga. Na zapadu su se vidjeli visoki sniježni vrhunci Zapadnog gorja – Semerne Hlami (? Kordiljere).

Ovdje su u manjim zaselcima oko rijeke boravili divlji crvenokošci, od kojih su nabavili ponešto za hranu i takodjer su ih shvatili, da se zapadnije izmedju onih planina još nalaze veća naselja i bogati gradovi s kraljevima. Ovi divljaci nisu obradjivali zemlju, nego su većinom jeli divlje plodove iz šume i lovili su ribu u rijeci i okolnim močvarama. Tad je bilo nepovoljno godišnje doba s neprekidnim kišurinama i sva je okolina bila močvarna i blatnjava. tj. ni za hodanje niti za plovidbu. Kada su završile te kišurine i stiglo je ljepše doba, ovi pomorci su se pokrenuli pa su opet zaplovili i lovili ribu duž rijeke, gdje su pronašli i neki sušniji brežuljak uz obalu. Oko njega su posjekli šumu za dobivanje gradilišta i drvne gradje za barke, pa su tu napravili lučicu i drvene kuće za dulje stanovanje.

Desetak mladjih i hrabrijih mornara su potom pješačili dalje na zapad pa su kroz pustopoljine i bodljasto grmlje stigli na podnožje tog zapadnog gorja. Potom su tamo prošli kroz neke klance i duboke gudure pa su se penjali izmedju strmih vrhova gdje lete ogromni lešinari (? kondori). Napokon su stigli do gorskih jezera, gdje su lijepa polja i parcele ogradjene suhozidima, slično kao kod nas uz Jadran. Ondje su crvenokošci uzgajali kukuruz, krumpir, grah, rajčice i takodjer bodljaste kaktuse i agave. Tamo kao stoku drže neke čupave životinje kao velike koze, ali su bez rogova.

Ondje su našli još veća naselja gradskih crvenokožaca u kamenim kućama, a takodjer i bogati grad s velikim palačama, gdje su zlatna prijestolja Crvenih kraljeva. Ovi crvenokošci ranije nisu nikad vidjeli bijele ljude, ali su ove mornare ipak lijepo prihvatili, pa su tamo dobro jeli i pili. Tada su im naši pomorci lijepo zapjevali i zadovoljni Semerani su uživali i zaplesali svoje plesove. Potom su se ovi mornari tamo još oženili crvenim djevojkama Semeryce (Indijanke) pa su s djecom ondje još dugo boravili i dobro živjeli.

Drugi stariji pomorci koji su većinom ostali uz onu rijeku i brodove, kružili su po močvarama oko svog brežuljka u manjim čamcima, pa su prolaze za ribolov u gustom spletu granja i povijuša probijali sjekirama i kosirima. Ipak klima ondje nije bila zdrava, jer su kroz pola godine lijevale neprekidne kišurine i sve okolo je bilo mokro i blatno. Takodjer su ih tu stalno napadali razni insekti i gamad, pa su ih tu mučile svakakve bolesti i zaraze, te su počeli umirati. Prva je žrtva toga bio stariji admiral Hrvoje i potom je umrlo još nekoliko mornara. Nakon tih zlokobnih znakova, ostalima je tu već dozlogrdilo pa su poželjeli pobjeći i vratiti se na naš lijepi Jadran. Napokon su popravili i obnovili 4 stara jedrenjaka i u njih su spremili obilne zalihe, a kao uspomenu su ponijeli sjeme graha, kukuruza i kaktusa.

Kad je završilo to prokleto kišno doba, jednoga vedrog dana su se svi pomorci u lučici pod brežuljkom ukrcali na brodove i odplovili nizvodno sa strujom duž rijeke sve do mora. Kada su stigli na Zapadni ocean (Semeran), neprekidni istočni vjetrovi su im zapriječili izravnu plovidbu na istok do Sredozemlja. Zato su najprije odjedrili na sjever duž Zapadnog kopna, pa su izmedju Zapadnih otoka i atola Semerne Šadryni (? Bahami) stigli do poluotoka Artasemera (? Florida). Tamo se vide tri veća otoka (? Kuba, Haiti i Portoriko ?), gdje su se neko vrijeme odmorili. Nakon toga su istočni vjetrovi konačno prestali i promijenila se svježija klima, pa su sa zapadnim vjetrom odatle odjedrili na istok preko Zapadnog oceana. Tada su prolazili pored sniježnih otoka i poluotoka gdje u magli žive Sjevernjaci (Nordijci), pa tuljani i bijeli medvjedi. Plovli su uz otok Baršynah (? New Foundland), Irsku (Mićatudor), poluotoke Cornwall i Bretanja sve do Iberskog zaljeva (Biskaj) gdje se na istoku vide sniježni vrhunci Iberskog gorja (Pireneji).

Tamo su susreli britanske i francuske brodove s kitolovcima koji su lovili kitove i ulješure (balene tar orkulyni) i oni su ih uputili na južni plovni smjer spram Sredozemlja. Potom su oplovili veliki Iberski poluotok (Španjolska) i kroz tjesnac Gibraltar ušli su na Sredozemlje. S dobrim strujama i zapadnim vjetrom su tu jedrili duž Maurskog primorja (Magreb) gdje se na jugu vide sniježni vrhunci Maurskog gorja (Atlas). To gorje prestaje kod Maurskog rta (Tunis) gdje su spram juga Maurske pustinje (Sahara). Potom su uz Apuliju uplovili na Jadran, pa su duž Albanije i Dalmacije napokon dojedrili do Kvarnera.

Ova plovidba je većinom bila zapisana glagoljicom u njihovom plovidbenom dnevniku, ali su ga nakon smrti admirala Hrvoja mornari potom izgubili na povratku. Kad su se vratili kući, domaći Boduli su bili zapanjeni i nisu ih prepoznali, jer su ovi pomorci već bili stariji i zarasli u guste bradurine. Zato su ti Boduli mislili da su ovi stari jedrenjaci gusarski brodovi i da će ih napasti neki gusari. Njihovi sinovi i kćeri su u medjuvremenu izrasli u ljude i majke s unucima, a ostali rodjaci su te pomorce većinom zaboravili, jer su nakon toliko godina bez vijesti već mislili da su stradali i potonuli, ili su bar ostali u stranim naseljima. Tada su se ovi pomorci najeli, obrijali i uredili, pa su otišli na veliku misu da zahvale Svevišnjemu što ih je dotad čuvao do sretnog povratka. Potom su još napravili veliku proslavu gdje su jeli, pili, pjevali i plesali."

Vejske uspomene iz ove legende se nalaze i na nebu, gdje je zviježdje Orkuli (Kitovi) sa zvijezdama Velekit i Ulješura (Sionorkul tar Orkulyna). Takodjer tu postoji i drugo zviježdje "7 brodova" (Veliki Medvjed) sa 7 zvijezda: Glavni brod, Marjan, Razarač, Brodina, Brodić, Blizanac i Predvodnik (= Sionav, Maryan, Dragar, Noavyna, Mićanav, Dvoydi tar Šwera). To je osobita legenda iz vejske baštine na Krku, pa slične legende danas nisu poznate na drugim jadranskim otocima. Ovu legendu nam je uglavnom priopćio Fabyan Tomašić-Velnić.

5. Legenda o Indiji gdje rastu pršuti

Ova stara i zanimljiva legenda o davnim jadranskim pomorcima na Indijskom Oceanu je dijelom zaboravljena, jer je njezin završetak već izgubljen i samo je prvi dio očuvan. Npr. stari bodulski pomorci koji su ranije jedrili na tu stranu svijeta, mogu se prisjetiti iz krčke baštine nekih pradavnih naziva oko Indijskog Oceana (Kulap Yndran). U ta davna vremena prije izgradnje parobroda i prije otvaranja Sueskog kanala što je bilo oko godine 1870, stari jedrenjaci iz Sredozemlja bi plovili do Indije oko Afričkog kontinenta i u ono vrijeme bi ta plovidba do Indije bila trostruko duža negoli kroz Gibraltar pored Azora ravno do Amerike (Zapadno kopno). U to doba jedrenjaka su glavne luke Indijskog Oceana bile Goa na zapadu Indije i Singapur u Malajskom tjesnacu. Do tih vremena su se naši pomorski dnevnici većinom zapisivali u bodulskom dialektu (čakavski) i na glagoljskim slovima, ali su poslije odbačeni na tavan i većinom su izgubljeni.

U toj plovidbi za Indiju su jedrenjaci iz Jadrana najprije plovili na zapad kroz Sredozemlje i Gibraltar. Potom su jedrili na jug uz Maroko i Kanarske otoke, pa uz Gvineju i Kongo (Zahojna Morya tar Medmorya) gdje borave crnci, pa slonovi, lavovi i ostala južna zvjerad. Oko Kaplanda (Južna Afrika) bi se okrenuli na sjever pa su jedrili uz istočnu Afriku do Misirskog rta (Somalija). Tamo je otok Sokotra i kroz Misirski tjesnac (Omanski zaljev) se ulazi u Crveno more, a na zapadu se vide vrhunci Misirskog gorja (Abesinija). Dalje se zakreće na istok uz Arabiju s prostranim pustinjama i pored Perzijskog tjesnaca (Hormuz) gdje je ulaz u Perzijski zaljev. Potom su jedrili na istok oko velikog Indijskog poluotoka gdje su Indski atoli (Maledivi i Lakadivi) i Mala Indija (otok Ceylon – Šrilanka). Zatim se stiže do Indijskih močvara (Bangladeš) gdje plove Indijci na manjim barkama, a na sjeveru se vide visoki sniježni vrhunci Indskog gorja (Himalaja). Neki su jedrili još dalje na istok u Stražnju Indiju (Indokina) pa su plovili uz Malajski poluotok i kroz Indski tjesnac (Singapur) bi stigli na Malajsko otočje (Indonezija).

Odatle na istok je Golemi ocean (Pacifik), a na sjeveru je Kitay (Kina) i Korejski poluotok, pa Kitajski otok (Tajvan – Formoza) i Japansko otočje, gdje žive kosooki Kinezi i ostali Istočnjaci. Poneki su jedrili i južnije od Indonezije gdje je veliko južno kopno Polnebje (Australija) uz čiju istočnu obalu su Sinjehlami (Australske alpe) i susjedni otoci Tasmanija i Novi Zeland. Napokon bi poneki dojedrili na prostrani Pacifik (Tihi Ocean) gdje se nalazi mnoštvo otočića tj. atola (danas se zovu Polinezija), a uglavnom su izgradjeni od velikih koralja. Nakon toga je na istoku samo ogromna pučina Pacifika sve do Amerike, koja je većinom bez otoka pa naši pomorci onamo nisu jedrili prije parobroda ni prije otvaranja Panamskog kanala. Prije parobroda, Sueza i Paname, ukupna plovidba jedrenjakom od Jadrana preko Pacifika i oko svijeta trajala bi barem godinu dana. Zato su tada samo poneki rijetki Boduli jedrili s istočnim vjerovima (pasati) preko Atlantika uz Kanarske otoke i Falklande do Južne Amerike, pa bi kroz Južni tjesnac (Magelanov prolaz) izmedju Patagonije i Ognjene Zemlje prošli na Pacifik. Potom bi kroz Polineziju, Indijski Ocean i Atlantik opet stigli na Sredozemlje. Kada su došli parobrodi i novo vrijeme, ovi stari bodulski nazivi oko Indijskog Oceana su većinom zaboravljeni.

Nakon tog obilaska Indijskog Oceana, nastavak ove legende je skoro zaboravljen i tu su ostale samo neke naznake, npr. vejska uzrečica: Bogato kao Indra-Pyndia gdje rastu pršuti. U toj je legendi Indra-Pyndia prikazana kao pranaziv najljepšeg raja na zemlji, gdje u šumama raste drveće sa zrelim pršutima na granama, koje samo treba brati i jesti. Ova je legenda osobita za vejsku baštinu na Krku i danas nije poznata na drugim jadranskim otocima. Odlomci te legende su prikupljani od više starih pomoraca, ali nijedan nije znao njezin cjeloviti sadržaj do kraja.

6. Legenda o Ribarskom duhu i ukletom ribaru

Ova je ribarska legenda dijelom zaboravljena i dosad je očuvan tek njezin naslov, pa poneke naznake i manji odlomci. Područje njezinog zbivanja je olujni morski tjesnac Senjska Vrata izmedju Baške i otoka Prvića, gdje su najčešće bure na Jadranu. Tu je glavni lik nevjernog ribara koji se zaručio s djevojkom iz Baške, ali ju potom nije oženio nego je napustio i htio se oženiti s drugom. Zato je prva djevojka skinula s ruke njegov zaručni prsten, pa odveslala čamcem u tjesnac Senjska Vrata i tamo ga bacila u more proklinjući: „Neka te more proguta kao i ovaj prsten!“.

Taj nevjerni ribar takodjer nije htio davati ni svoju desetinu za održavanje zavjetne crkve Sv. Nikole, koji je zaštitnik ovdašnjih ribara. Za sve te grijehe ga je Svevišnji oštro kaznio tako da nije otišao u podzemni pakao, nego ga je poslao u olujni morski pakao pa je stradao u Senjskim Vratima. Odonda tamo po svakoj oluji mora neprekidno veslati u barki na mjestu gdje je bačen njegov zaručni prsten, ali nikako ne može doploviti do obale. Stara zavjetna crkva Sv. Nikole je izgradjena u još srednjem vijeku uz Senjska Vrata, na rtu izmedju uvala Marna i Bracol, ali su ju potom otočani zapustili i sada je to ruševina bez krova. Zato je svevišnji kaznio Bodule tako da oko te ruševine u Senjskim Vratima haraju neprekidne oluje i strašni orkani, sve do vremena dok otočani ne obnove tu zavjetnu crkvu.

Tu se takodjer susreće i veseli Ribarski duh (Macarol) koji u predvečerje ili u zoru prije sunca stoji na obali uz more kao patuljak s crvenom kapicom. To je zaštitnik ribolova i zato su mu stari ribari običavali u večernji sumrak ostaviti na obalne stijene za dar nešto ribe, da bi u idućoj noći postigli bogatiji ulov. Slične ribarske priče su poznate i na drugim našim otocima. Ovu legendu su nam priopćili stari bašćanski ribari Maryan Barbalić-Gunga i Ive Ćubranić-Pelyac.

7. Legenda o Prabiku i sitnim patuljcima

Medju Krčkim legendama je ova seljačka priča najmanje poznata, jer je dosad većinom zaboravljena i izgubljena osim naslova i nekih kraćih navoda. Područje njezinog zbivanja su šume na Krku gdje bi se noću nalazili patuljci, vile, čarobnjaci, vještice itd. Tu je glavni lik golemi Prabik ili „Bakodlak“ koji u večernji sumrak napada seljake, seljanke i stoku. U njoj se još pojavljuju patuljci „Mali“ tj. veseli dječaci koji se noću u šumi šale i smiju, pa skaču preko suhozida i šapuću „hu-hu“ ili „fla-fla“. Tu se takodjer nalaze i lijepe vile u bijelim haljinama koje noću plešu i zavode mladiće, a takodjer mogu letjeti na krilatim konjima.

Tu su takodjer poznati i začarani vještaci koji okolo lebde u olujnim noćima uz grmljavinu i sijevanje munja, kada napastuju i sišu mlade žene. U toj legendi se još nalaze i zle vještice koje u sumraku brundaju i lebde naokolo, pa noću napadaju djecu i proždiru im srce. To je prava pastorala (seljačka priča) koja je poznata iz Bašćanske Drage, Kornića, Dobrinja i drugdje na Krku, a slične priče se nalaze i na ostalim susjednim otocima. Uspomena na tu legendu postoji i na nebu gdje je zviježdje Bakodlak (Bootes) i u njemu zvjezdana grupa Mali (Hijade). Ovu su nam legendu priopćili Fabyan Tomašić-Velnić i Marya Vasilić iz Bašćanske Drage.

8. Legenda o kralju Zvonimiru i hrvatskom grbu

"U srednjem vijeku je ovdje postojalo bogato i moćno Hrvatsko kraljevstvo (Harvatje Krolestvo), čiji su kraljevi većinom stolovali u Dalmaciji uz Kaštylski (Kaštelanski) zaljev. Pod hrvatskim kraljem su tada bili bani (knezovi) koji su držali pokrajine tj. srednju Hrvatsku, Dalmaciju, Bosnu i Slavoniju, a pod ovima su još bili kotarski podbani (župani). Hrvatskom mornaricom je upravljao admiral (marjakyr), a vojskom su zapovijedali generali (jezdakyri) i pod ovima su bili satniki (pukovnici).

U ono doba je na Krku u Jurandvoru bio samostan i njegovim je redovnicima stigla vijest da će hrvatski kralj Zvonimir obići otok Krk i posjetiti samostan u Jurandvoru. Svi stanovnici Bašćanske doline su se pripremili na veliku svečanost za taj kraljevski posjet. Kad je došlo vrijeme, na Kvarneriću se pojavilo hrvatsko brodovlje, a na najvećem jedrenjaku je stigao kralj Zvonimir sa svojim županima, admiralima, generalima i inim državnicima. Pri dolasku su ih Krčani pozdravili: Vaše Veličanstvo kralju Zvonimir i gospodo župani, generali i admirali, živjeli, živjeli! Glazbenici su lijepo zasvirali, a plesači i plesačice su zaplesali domaće plesove. Potom su svi otišli u jurandvorski samostan, gdje je kralj Zvonimir obdario taj samostan gradilištem iz svog veleposjeda, gdje se ima izgraditi kraljevska crkva Sv. Lucije. Na njezin portal je dao postaviti svoj kraljevski znak tj. hrvatski grb, a uz oltar će biti ploče s glagoljskim zapisima o toj darovnici.

Idućeg je dana kralj Zvonimir otišao iza brda Triskavac (= Gromovnik), gdje je nasred otoka dao izgraditi svoje dvore, čije ruševine se još i sad nazivaju Zvonimirove zidine (Zminiverove Kuore). Potom je otišao na brdo Triskavac i tu je na sedlu Boyna pod velikim hrastom Siondub sazvao narodni zbor svih Krčana, gdje su mu u kamenu napravili kraljevsko prijestolje danas nazvano biskupska stolica. To je bio naš zadnji hrvatski vladar koji je tu govorio na domaćem bodulskom jeziku (čakavski), a nakon njega su kasnije tudji vladari na Krku govorili stranim riječima tj. madjarski, talijanski, njemački i vlaški sve do danas."

To je osobita legenda iz vejske baštine oko Baške i slične legende nisu poznate drugdje na Krku. Uspomena na ovu legendu očuvana je i na nebu kao zviježdje Hrvatsko Kockovlje (Pegaz + Andromeda) i u njemu je glavna zvijezda Zvonimir (Alferaz). Ovu legendu su nam priopćili Nediljko Barušić-Barac i Fabyan Tomašić-Velnić.

9. Legenda o kralju Beli i kosookim Tatarima

"Nakon Zvonimira koji nije imao potomaka, vlast nad Hrvatskom su dalje preuzeli magjarski kraljevi, ali su poslije nekog vremena iz azijskog istoka na konjima ovamo stigli kosooki Tatari s mnoštvom konjanika. Ovi su kosooki konjanici prisvojili Panonsku ravnicu sve do prijestolja kralja Bele i protjerali ga. Taj je magjarski kralj prvo pobjegao na Hrvatsko primorje kod Senja, a kada su tatarski konjanici stigli sve do mora, kralj je otišao kod banova Frankopana na otok Krk. Tamo je došao u selo Sv. Juraj kod Bašćanske Drage, gdje su mu uredili kraljevski dvor sa crkvom Sv. Jurja, čije su ruševine i danas tamo.

Potom su se Tatari na primorju borili s hrvatskom vojskom bana Frankopana, pa su Boduli kralju Beli napravili prijestolje na otočnom vrhu Belovasten (512 m), gdje je on motrio rat na Hrvatskom primorju. Nasilni Tatari su htjeli doći i na sam otok Krk da tu uhvate i ubiju kralja Belu, ali nisu znali ni ploviti niti plivati. Zato su na obali poklali mnoštvo ovaca od kojih su napravili šuplje mješine. S tim su kod Senja poskakali u more naoružani mačevima i kopljima, da bi doplivali na otok Krk. Kada su na Krku shvatili da se Tatari spremaju za plivanje, svi su Boduli brzo posjekli šumu, pa su na otočnim vrhovima napravili velike lomače (krijesove) da bi zazvali pomoć od Svevišnjega protiv tih bezvjeraca. Kada je Bog vidio što se zbiva, nakanio je uništiti vojsku bezvjernih Tatara koji su preko mora već zaplivali na otok Krk, ali ih nije odmah zgromio nego ih je pustio da plivaju na pol mora.

U medjuvremenu je na grebenu planine Velebita izrastao veliki oblak koji predskazuje oluju, ali priglupi Tatari nisu shvatili taj Božji znak. Napokon je taj oblak narastao veći od planine Velebita i pretvorio se u crnu olujnu oblačinu (kumulonimbus), iz kojeg su zbog Božjeg gnijeva zabljeskale munje i zatutnjali gromovi. Onda su preko mirnog mora (bonace) proletjele burnice-zlogodnice, a ove rijetke ptice su Božji predznak dolazećeg orkana. Kada su plivajući Tatari baš stigli u Senjska Vrata blizu otoka Krka, djevica Marija je pustila u pogon najstrašniji orkan bure, pa su u trenu preko mirnog mora zavijali olujni vrtlozi i letjela je bijela pjena, a more se odmah prometnulo u ogromne valove koji su većinu Tatara potopili ili porazbijali na obalnim stijenama oko Baške.

Potom su njihove otrgnute ruke, noge i glave plivale po moru oko otoka Krka. Tako je tatarska vojska većinom završila na morskom dnu, a tek poneke razbijene i ranjene Tatare su pohvatali Bašćani pa su ih za kaznu stavili da rade kao kmetovi u polju kod Bašćanske Drage. Zato se još i sada vide u Bašćanskoj Dragi ti potomci ulovljenih Tatara, a takodjer i bodulski ribari pričaju kako se na dnu oko Senjskih Vrata još i dandanas u ribarskim mrežama često nalaze kosti od utopljene tatarske vojske."

Taj burni tjesnac Senjska Vrata je najopasnije mjesto za plovidbu na Jadranu (izmedju Krka i Raba), gdje Svevišnji kažnjava i uništava sve moćne osvajače koji su dolazili da otmu Bodulima te lijepe Kvarnerske otoke. Npr. već u staro doba su tuda plovile brojne grčke i rimske galije, ali ih je tu mnoštvo stradalo u olujama pa su ostale na dnu. Zato se i danas oko Senjskih Vrata u moru nalaze stare kamene amfore. Još kasnije za vrijeme svjetskog rata su ovdje u orkanu stradali i završili na dnu moćni njemački razarači. Takodjer i u novije doba su se tu kod otočića Zecje prošlih godina u olujnoj buri prevrnula i otišla na dno dva jugoslavenska ratna broda i s njima su se utopile cijele posade tih Vlaha, pa su potom njihova trupla plivala okolo školja Zecje. Vejska uspomena na tu legendu se nalazi i na nebu, gdje svijetli zvijezda Belova (Algenib) u zviježdju Hrvatski grb (Labud + Andromeda). Ovu legendu nam je uglavnom priopćio Fabyan Tomašić-Velnić.

10. Legenda o Frankopanima i nevjernim Mlečanima

"Kada je završila vlast magjarskih kraljeva, oko Hrvatske je započela gužva, pa su od istoka prodirali Turci da osvoje hrvatsko kopno, a sa zapada su napadali Mlečani da zgrabe otoke i obale Jadrana. Samo su knezovi Frankopani još održali domaću vlast nad otokom Krkom i susjednim Vinodolom. U srednjem vijeku su Bašćani najprije stanovali na brdu iznad današnje Baške, u kaštelu gdje je danas bašćansko groblje oko crkve Sv. Ivana. Jednoga su ljeta tu doplovili mletački ratni brodovi i Mlečani su se iskrcali, pa su razorili i zapalili taj prvobitni kaštel iznad Baške. Potom su Frankopani obnovili Bašku pa su na tom brdu iznad Baške izgradili lijepu zavjetnu crkvu Sv. Ivana, koji je odonda postao svetim zaštitnikom Baške.

Kad je bila svečanost pri otvorenju i blagoslovu ove crkve, u ime Frankopana je ovamo došao knez Vladimir iz Omišlja (Vladan z’ Omja). On je na svetkovini u Baški ugledao lijepu djevojku Ivančicu (Yvanola Predan) iz zaselka Goryca kod Baške pa se u nju odmah zaljubio. Potom su se Vladimir i Ivančica zaručili i oženili u toj novoj crkvi, pa je Ivančica s njim otišla živjeti na frankopanski dvor u Omišlju. U to doba je nastao rat izmedju Frankopana, Magjara i Mlečana, nakon kojega su Frankopani izgubili otok Krk. U medjuvremenu je lijepa Ivančica teško oboljela i kada se Vladimir iz rata vratio kući, ona mu je uskoro izdahnula u naručju. Potom je Vladimir po njezinoj želji pokojnu Ivančicu pokopao na bašćanskom groblju uz crkvu Sv. Ivana.

Kasnije su Bašćani napustili kaštel kod crkve Sv. Ivana i odselili se niže uz more, gdje je danas bašćanska luka pa su zapustili crkvu na brdu. Kada su od nje ostale samo ruševine, Svevišnji je za kaznu na Bašku poslao strašnu koleru. Tek kada je od te bolesti izumrlo skoro pola Baške, Bašćani su napokon shvatili da moraju obnoviti i urediti tu zavjetnu crkvu pa je kolera ubrzo prestala.

Kada je završio rat izmedju Mlečana i Frankopana, nevjerni su Mlečani htjeli prigrabiti otok Krk pa su spremili podvalu Frankopanima. Jednoga lijepog dana su mletački brodovi zaplovili preko Jadrana pa su stigli pod grad Krk. Kada su se Mlečani iskrcali u luci, pozvali su bana Ivu Frankopana i njegova sina Nikolu na te brodove, da će im pripremiti veliku gozbu. Kada su dobrodušni Frankopani stigli na te brodove, usred jela i pića su ovi brodovi iznenada zaplovili s knezom i njegovim sinom. Oni su proklinjući gledali svoj grad i otok kamo se više nikada nisu vratili. Potom su ti brodovi zaplovili oko Cresa pa su preko pučine Jadrana stigli u Veneciju, gdje je Ivan Frankopan sa sinom živio do smrti i više nije vidio svoj Krk. Tek nakon smrti su Mlečani njihova tijela vratili kući pa su pokopani na Krku. Potom je otok Krk još dobio i novi mletački naziv Veglia. Nakon toga su Mlečani takodjer pohvatali mnoštvo otočana koje su zadržali kao prisilne veslače (tzv. galioti) na svojim galijama. Stoga krčki otočani dosad većinom nose crnu domaću nošnju, kao trajnu uspomenu na ove Frankopane."

Frankopani su bili zadnji domaći poglavari na Krku koji su govorili bodulski (čakavski) i pisali glagoljicom. Svi kasniji upravljači otoka Krka sve donedavno su bili tudjinci koji nisu čuvali ni marili za domaću otočnu baštinu, tj. talijanski Mlečani, pa austrijski Nijemci i noviji Vlasi s Balkana. Kasniji potomci Frankopana su otišli živjeti na kopno u Vinodol i potom su postali banovima cijele Hrvatske. Ova legenda o Frankopanima iz 15. stoljeća je zadnja koja je još očuvana u starinskom govoru Gan-Veyãn, a ostale novije priče su samo kraće bajke na običnom današnjem govoru. Ovu su legendu priopćili Marya Goranka, Luce Dorcić-Jošamya i Fabyan Tomašić-Velnić.

- - To je završetak Krčkih legenda - -

Poveznice

Reference

Used as Open Source; Croatian translation is from: Mitjel Yoshamya, Gan-Veyan, p. 1045-1065, Zagreb 2005 (if quoted, free copies & reproducing no change).