Banovina

From Wikinfo

Banovina (= izvorni domaći naziv ovdašnjih kajkavaca "Banovci", a Banija = naziv pravoslavnih štokavaca "Banijci"), je brežuljkasti kraj u srednjoj Hrvatskoj, tj. u Sisačko-moslavačkoj županiji izmedju rijeke Save, donjih tokova Kupe i Une, pa na jugu greben Trgovske gore na granici uz Bosnu.

Zemljopis

Banovina je rubni prostor Panonske nizine, smješten jugozapadno od sisačke Posavine, a obilježen je brežuljkastim krajolikom, prosječne visine oko 300 m. Najviši je vrh na Zrinskoj gori (615 m). Doline presijecaju manji vodeni tokovi, a veliki je dio toga područja pod šumama. Banovina ukupno obuhvaća 1803 četvorna kilometra.

Zrinska gora

Zrinska gora (srpski: Šamarica) nalazi se na Banovini u srednjoj Republici Hrvatskoj, Sisačko-moslavačkoj županiji. Poznato je da su po Zrinskoj gori dobili ime slavni Hrvatski velikaši Zrinski koji su več u srednjem vjeku izgradili poznatu utvrdu Zrin na Zrinskoj gori i iskorištavali prirodna i rudna bogatstva. U Gvozdanskom se iskapalo srebro i kovao novac (Hrvatski Banovac). Bilo je i rudnika olova te cinka. Zrinska gora je stara geološka gora bogata rudama, vodom i biljnjim te životinjskim svijetom. Najviši vrh Prisika je na 616 metara nadmorske visine. Ovo je staro silikatno gorje kao sjeverozapadni završetak prostrane serpentinske zone iz susjedne Bosne i u Hrvatskoj je to skoro jedini veći masiv izgradjen pretežno od modrozelenih bazičnih silikata (ultramafiti) osobito na jugozapadnom grebenu Andjelina (607 m), gdje je usječen i jedini u Hrvatskoj crni serpentinski kanjon Ljeskovac uz rječicu Stupnica.

Politizacija imena

Stariji naziv „Banovina“ bio je stoljećima u paralelnoj uporabi (s nazivima Banska krajina i Banska granica), no izbačen je iz uporabe tek u Jugoslaviji uspostavom Banovine Hrvatske pod prozirnom izlikom tobožnjega značenjskog preklapanja. Podobni srpski naziv „Banija“ po vukovcima navodno potječe iz stanja u tom kraju kakvo je bilo od 16. stoljeća, kad je ovo područje postalo dijelom Hrvatske krajine pod izravnim zapovjedništvom hrvatskoga bana (= ideološke akrobacije). Naziv „Banija“ u srpskom je pravilniji, budući je nastao dodavanjem balkanskog nastavka -ija osnovnoj riječi, što onda označuje područje pod upravom crkvenog ili svetovnog upravitelja (kao mitropolija, episkopija, Srbija, a po vukovcima bi navodno imao dužu uporabu u srpskohrvatskom jeziku. Hrvatski naziv Banovina nastao je od posvojnog pridjeva „banov“ uz dodatak nastavka -ina, što onda označuje administrativno-teritorijalnu jedinicu. "Hrvatski" enciklopedijski rječnik (izdao zloglasni Novi Liber) dakako kao i drugdje prednost daje srpskom toponimu „Banija“, dok je prema istom jugo-rječniku „banovina“ tobože "opća imenica koja se piše malim slovom" - iako i usred Splita na rivi odavno stoji poznata palača imenom "Banovina" (o čemu Liberovi izdavači uporno šute): o svemu tom pobliže vidi Južnokajkavski Banovci.

Povijest

Srednji vijek

Poznato je da je u Srednjem vijeku ovo područje bilo u sastavu starohrvatske župe Gora ili Gorske župe u kojoj su bili starohrvatski srednjovjeki gradovi: Petrinja (oko 15 km južnije od današnjeg istoimenog grada) koja je 1240. dobila povlastice grada, potom Dubica, Kostajnica, Gora, Glina, Toplica (današnje Topusko), te utvrde Zrin, Gvozdansko, Hrastovica, Čuntić, Klinac grad, Pecki, Vinodol, Blinja, Donji i Gornji Gradac, Pedalj, Komogovina i druge. Utvrde Zrin i Gvozdansko (uz rudnik željeza) od 1346. prpadaju plemićkoj obitelji Zrinski.

Borbe s Turcima

Pred turskom opasnošću u ovom je kraju od triju nekadašnjih slavonskih županija - Goričke, Gorske i Dubičke - stvorena krajina koja se najprije zvala Petrinjska ili Kupska krajina i do druge polovice 15. stoljeća pripada Blagajskim knezovima, a potom Kaptolu zagrebačkom, da bi u 16. stoljeću postala dijelom Hrvatske krajine. To je područje, naime, imalo osobiti značaj za obranu Zagreba, pa je stavljeno pod izravnu ingerenciju hrvatskog bana. Odatle potječe i ime čitavog područja: Banalia confinia, od čega nastaje i dosadašnji povijesni naziv Banovina, ter autonim tamošnjih banskih kajkavaca Banovec-Banovci. Kasnije će ovo područje pod vlašću bana biti prošireno te će obuhvaćati područje od Karlovca do Ivanića.

Jačanjem Osmanskog Carstva, u drugoj polovici 16. stoljeća dijelovi Banovine postupno padaju pod njihovu vlast. Tako 1556, Turci osvajaju Kostajnicu, a 1578. Gvozdansko. Nakon pada Bihaća 1592. i prilikom priprema za bitku kod Siska, turska vojska gradi novu Petrinju na njezinu današnjem mjestu, nakon što je ona stara spaljena odlukom Hrvatskog sabora. Nakon ponovnog oslobađanja Petrinje 1596., ovaj grad postaje polazišnom točkom za oslobađanje ostatka Banovine.

Od kraja 16. stoljeća u ovom se području (po jugoistoriji) navodno naseljavaju štokavske izbjeglice iz krajeva što su ih zauzeli Turci i to Srbi, Hrvati i Vlasi koji će postati krajiškom vojskom i imati poseban status u odnosu na seljačko kmetsko stanovništvo (uglavnom južni kajkavci) - vidi o tom pobliže: Južnokajkavski Banovci. Na ovom su području tada dvije regimente, petrinjska i glinska, a kapetanije su u Kostajnici, Glini, Dubici i Zrinju. Banskom vojskom zapovijedao je podkapetan izravno odgovoran banu, no kako ban nije imao dovoljno novca Petrinjska kapetanija pripala je Slavonskoj krajini i Bečkom ratnom vijeću sve do 18. stoljeća.

Kako su se o izgradnji i obnovi utvrda i cesta na tom području brinuli i staleži nutarnje Austrije, nastajale su brojne razmirice između njih i hrvatskih staleža na čelu s banom koji su nastojali Baniju što snažnije povezati s Varaždinskom i Karlovačkom krajinom, dok su austrijski staleži poticali pobune koloniziranih krajišnika protiv banske vlasti. Najveće bune dogodile su se 1730. i 1751. Ipak, već je car i kralj Leopolda I. 1704. potvrdio bansku vlast na tom području. 1750., posebnom carskom diplomom, Banska se krajina dijeli na Petrinjsku i Glinsku pukovniju u kojima vlast imaju hrvatski staleži, a ban imenuje sve časnike, osim pukovnika.

Slabljenje turske opasnosti

Krajem 17. stoljeća smanjena je opasnost turskih napada, a 1703. dolazi i do širenja Banske krajine pa se težište obrane s Kupe prebacuje na Unu. Potkraj 18. stoljeća Banska, Hrvatska i Slavonska krajina imaju jedinstveno zapovjedništvo u Zagrebu. U vrijeme Napoleonovih osvajanja Banovina pripada Ilirskim pokrajinama (1809.-1813.), a potom se vraća u sastav Habsburške Monarhije. 15. lipnja 1873, ukidaju se Glinska i Petrinjska pukovnija, a na Banovinu se uvodi civilna uprava. 1881. konačno se potpuno sjedinjuje s Hrvatskom.

Promjena demografskog sastava

Nakon odbijanja Turaka od Kupe iza Une i slabljenja turske opasnosti, ovaj je kraj dijelom opustio pa počinje njegovo dodatno naseljavanje, najviše katoličkim kajkavcima iz Gorskog Kotara. Krajem 19. i u 20. stoljeću mnogi se stanovnici Banovine, uglavnom Hrvati, opet iseljavaju u Ameriku, a veće napetosti između Hrvata i Srba u tom području nastaju nakon Prvog svjetskog rata i stvaranja prve Jugoslavije. Još će veće nezadovoljstvo Hrvata izazvati pripajanje nekih dijelova Banije Vrbaskoj Banovini. Vrhunac sukoba događa se u Drugom svjetskom ratu - i ponovo još gorje u nedavnom Domovinskom ratu.

Drugi svjetski rat

Banovina je u Drugom svjetskom ratu bila središnji dio Nezavisne Države Hrvatske. 22. lipnja 1941. sisački komunisti osnovali su Prvi sisački partizanski odred (vidi: Dan antifašističke borbe) koji će ubrzo svoje sigurno utočište naći na Baniji gdje se razvio otpor srpskog stanovništva protiv Nijemaca i ustaša. Bilo je u tom kraju i četnika od kojih su neke Nijemci doveli iz Nedićeve Srbije. Od jeseni 1943. partizani kontroliraju veći dio srpske Banije s gradovima Glinom i Topuskom, gdje je u svibnju 1944. i održano Treće zasjedanje ZAVNOH-a.

U drugoj Jugoslaviji

Pobjeda partizana 1945. dovela je i do represije nad ustašama, četnicima i domobranima, a neka hrvatska naselja koja su doživjela teške napade još 1943. sada su pod izlikom klerofašizma prisilno raseljena i umjesto njih su u doba zloglasne dikature Ace Rankovića masovno dovedeni novi naseljenici iz Srbije, ponajviše u Glinu i manje u Petrinju. Osobito su tu stradali i posve uništeni Zrin, Joševica i Gvozdansko. Kroz cijelo poslijeratno razdoblje Banovina je dio SR Hrvatske i pripada sisačkoj regiji koja je prošla kroz različite organizacijske oblike.

U Domovinskom ratu

U vrijeme Domovinskog rata Banovina se zbog geostrateške važnosti (presjecanje Hrvatske + napadi na Zagreb) vrlo rano našla u središtu pobune srpskoga stanovništva poticanog od strane JNA i pomagača iz Srbije te je došlo do čišćenja svega nesrpskog stanovništva, osobito u područjima uz rijeku Kupu i Savu te u preostalim hrvatskim naseljima. Među prvima stradala su hrvatska kajkavska sela oko Gline i Petrinje (Dragotinci, Kraljevčani, Čuntić) a potom i mješovita sela iz Pounja. Okupiranje je nastavljeno s Glinom i Kostajnicom, a najduži otpor pružilo je Topusko.

Operacijom „Oluja“, 4. kolovoza 1995. područje Banovine vraćeno je pod hrvatsku vlast, a dio srpskog stanovništva napustio je svoje domove i izbjegao prema Bosni i Hercegovini ili dalje u Srbiju.

Pučanstvo

Najveći dio stanovništva Banije je ruralno stanovništvo koje se bavi poljodjelstvom i stočarstvom, osobito uzgojem svinja i goveda. Demografski gledano, ovo je područje izrazito depopulacijsko i emigracijsko, a demografski porast zabilježen je samu između 1948. i 1953. Grad Petrinja tu se ističe kao imigracijsko područje, prvotno zbog industrije (mesna i drvna industrija). Ukupno Banovina ima oko 88.100 stanovnika od čega Hrvati čine većinu 3/4 ili oko 75% stanovništva.

Spomenici i znamenitosti

Iako je većina starih utvrda Banske krajine uništena, a građa je rabljena kao građevinski materijal, do danas su se održale utvrde na brdima poput Zrinja i Gvozdanskog, dok su od utvrda u Čuntiću i Klinac grada ostale kule. Tu je još i utvrda na otoku na Uni u Hrvatskoj Kostajnici. Ovu su utvrdu prvotno izgradili Turci, a obnovila ju je krajiška uprava nakon izgona Turaka.

U Topuskom je od osobitog značaja ostatak cistercitske opatije u obliku portala crkve sv. Marije. Crkva se spominje već 1192. a opatija 1211. Usto, u Topuskom, u upravnoj zgradi Lječilišta, gdje je održano Treće zasjedanje ZAVNOH-a, nalaze se freske što ih je izradio Zlatko Prica. Vrijedni primjerci sakralne arhitekture iz 18. stoljeća postojali su u Petrinji, Glini i Hrvatskoj Kostajnici, no mnoge su te crkve stradale za četničke okupacije u vrijeme Domovinskog rata. Do temelja je srušena crkva sv. Lovre u Petrinji iz 1780., minirane su crkve sv. Antuna i župna crkva sv. Nikole u Kostajnici, sv. Ivana Nepomuka u Gori, franjevački samostani u Kostajnici i u Čuntiću. Nakon operacije Oluja ove su građevine ponovno izgrađene ili obnovljene.

Literatura

I. Golec: Povijest grada Petrinje 1420-1992. Matica Hrvataka - Školska knjiga, 604 str. Zagreb 1993.
I. Golec: Petrinjski biografski leksikon. Matica Hrvatska, 524 str. Petrinja 1999.
A.Ž. Lovrić, M. Rac: Južni kajkavci na Banovini oko Sunje, Petrinje i Gline. Kajkavski u povijesnom i sadašnjem obzorju, str. 530-549, Zabok 2006.
I. Rizmaul: Blagdan i svagdan petrinjski. Matica Hrvatska, 390 str. Petrinja 2003.

Poveznice

Reference

Mostly corrected and enlarged after GNU-license, from above Literature and texts in Croatian Wikipedia and Wikislavia