Festuca (vlasulja)
From Wikinfo
Rod Festuca (vlasulja) na Dinarskom krasu
- Festuca in calcareous Karst of Dinarides
- by dr. A.Z. Lovrić (Herbarium Adriaticum - ADRZ 1995), Zagreb-Sesvete, Selčina 10
- from: Wiki-Flora Adriatica - Liliatae (monocotyledones, Poaceae)
ABSTRACT
Festuca in calcareous Karst of Dinarides: This is a codensed review on the taxonomy and ecology of genus Festuca in Dinaric Karst and Adriatic islands. Its main regional taxa adapted to extensive calcareous rockeries there belong to the xeric group F. ovina s.lat. The Dinaric Karst and Adriatic islands in Croatia include nearly 40 different taxa of Festuca; someones of them are local endemics or wider regional subendemics: F. lapidosa (Degen) Mgf.-Dfg., F. hercegovinica Mgf.-Dfg., F. illyrica Mgf.-Dfg, and wider regional ones are e.g. F. bosniaca Kumm. & Send., F. dalmatica (Hack.) Richt., F. panciciana (Hack.) Richt., etc.
Proslov
Trave roda Festuca na Dinarskom krasu (kajk. "slamica", čakav. Kvarner "bejûs", ikav. "vlasulja", Bosna: "busika", srb. vijuk, grč. agriaíra). Medju raznolikim travama (Poaceae - Gramineae) na Dinarskom krasu je raznovrsnim svojtama razmjerno najbogatiji kod nas rod Festuca (vlasulja) sa četrdesetak nazočnih vrsta i podvrsta, od kojih su desetak uži endemi ili bar širji poluendemi Dinarida. Taj kserofitni rod ujedno sadrži najviše otpornih trava na kraškim kamenjarama tj. desetak kseromorfnih svojta na Dinarskom krasu i još toliko na krasu istočnog Sredozemlja, a najviše takvih je iz kserotermne široke skupine Festuca "ovina" s. ampl. Manje su brojne neotporne europske vrste u vlažnijim zavjetrinama na debljem tlu, npr. F. sylvatica (Poll.) Vill., F. pratensis Huds., F. rubra L. i F. drymeia Mert. & Koch. Najbrojnije su kod nas poluotporne svojte na suhim poluizloženim travnjcima tipa Festucetalia valesiacae i Seslerietalia tenuifoliae: Festuca valesiaca Schl.: Gaud., F. rupicola Heuf. (F. sulcata Hack.), F. affinis Boiss. & Held. (F. croatica Kern.), F. nigrescens Lam. (F. fallax Thuill.), F. arundinacea Schreb. i dr. Na kraškim kamenjarama olujnih vjetrometina uglavnom rastu naši najotporniji endemi F. panciciana, F. hercegovinica i F. lapidosa, a inače najviše otpornih svojta tog roda duž Tauro-dinarske kraške zone rastu na submediteranskim i stepskim travnjacima. Glavna podloga za ovaj pregled kraških svojta tog roda su novije revizije: MARKGRAFF-DANNENBERG in Fl. Eur. V (1980), LAKUŠIĆ (1980), SEKULIĆ & al. (1988). Ekološki gradient otpornosti roda Festuca na Dinarskom krasu: u vlažnim zavjetrinama neotporna F. sylvatica < F. pratensis < F. rubra < F. drymeia < F. arundinacea < F. affinis < F. nigrescens < F. rupicola < F. valesiaca < F. dalmatica < F. bosniaca < F. illyrica < F. hercegovinica < F: panciciana < F. lapidosa kao najotpornija na ekstremnim olujnim kamenjarama. Treba naglasiti da taj raznoliki rod i osobito širja grupa F. ovina s.lat., na Dinarskom krasu još uvijek nisu dovoljno istraženi, pa ovdje navodimo samo bolje proučene oblike, iako još postoje i druge dosad nejasne svojte koje tek treba pobliže razraditi.
Festuca lapidosa (kamenjarska vlasulja)
F. lapidosa (Deg.) Mgf.Dfg. (F. ovina s.l. var. lapidosa Deg., na Krku i Rabu: "mića-bejûs"). Od svih naših vlasulja, ova je najsitnija rastom i najuže je ograničena na istočni Kvarner. To je lokalni endem uz burne obale oko Velebitskog kanala i kod nas najotporniji kserohalofit ovog roda na velebitskoj obali Jurjevo-Klada, pa na jugoistočnom Krku od Vrbnika do Stare Baške i masovno na otocima Parvić, Sv. Gargur, Goli otok i na sjeveru Raba kod Lopara, ter na burnoj sjeveroistočnoj strani Paga. Tu raste po priobalnim kamenjarama, uglavnom na najgorim olujnim vjetrometinama pod izravnim udarom velebitske bure s jakom posolicom, gdje dominira u sušno-slanim travnjacima Artemisio-Festucetum lapidosae.
Festuca hercegovinica (hercegovačka vlasulja)
F. hercegovinica Mgf.Dfg. je otporni kserofilni poluendem jugozapadnog Balkana: primorski Dinaridi južne Dalmacije, Hercegovine, Crne Gore i gorje Pindos u sjeverozapadnoj Grčkoj. Raste većinom na jakim vjetrometinama submediteranskog krasa, najviše po kraškim travnjacima Festucion illyricae i Seslerion rubustae, npr. južna Hercegovina (Bjelaštica-Leotar), Konavosko gorje (Dubrovačka Sniježnica), Boka Kotorska (Orjen, Lovćen) itd.
Festuca illyrica (ilirska vlasulja)
F. illyrica Mgf.Dfg. (F. "pseudovina" auct.adriat. non Hack., Kvarner: "vàrska bejûs"). To je otporniji endem istočnojadranskog primorskog krasa i jadranskih otoka, gdje zamjenjuje kontinentalno-panonski tip F. pseudovina Hack s.s. (koji većinom ne raste na Jadranu). Raširena je na primorskim Dinaridima i u kraškim poljima od Vinodola i Like do Hercegovine i Boke Kotorske, pa na grebenima viših otoka, a na burnoj i hladnijoj velebitskoj obali i susjednom Prviću silazi do mora. Raste na vapnencu i dolomitu u hladnijem submediteranu i oromediteranu gdje često dominira na prostranim kamenitim travnjacima Festucion illyricae (Hoirv.) Riter. Tipska F. pseudovina silazi do Jadrana jedino u Istri na zaštićenim i vlažnijim flišnim travnjacima Scorzonerion villosae.
Festuca panciciana (Pancićeva vlasulja)
F. panciciana (Hack.) Richt. (F. dalmatica s.l. subsp. panciciana Hay.): to je balkanski visinski poluendem na gorju jugoistočne Europe i najgornji kserofit iz tog roda na vjetrometinama visokih Dinarida od 1300-2000 m. Nalazi se od jugozapadne Bugarske preko Kosova, Sandjaka, Hercegovine, jugozapadne Bosne do dalmatinske Zagore s najzapadnijim nalazištima u Hrvatskoj: Biokovo, Matokit, Svilaja, Dinara, Kamešnica, Poštak i južni Velebit (Sveto Brdo). Raste na dolomitnim i vapnenastim vrhovima, većinom na kamentim olujnim vjetrometinama u vršnim polusuhim travnjacima tipova Seslerion rubustae (Horv.) Lak. i Edraianthion croatici Lak.& al.
Festuca dalmatica (dalmatinska vlasulja)
F. dalmatica (Hack.) Richt. (subsp. dalmatica s.s., čakav. Kvarner: "velabejûs"), kao uža tipska podvrsta je poluendem jugoistočne Europe u Panoniji i na balkanskom gorju ter na vrhovima Kvarnerskih otoka. Uz Jadran većinom raste na brdskom i gorskom flišu od 200-1100 m, npr. na primorskim flišnim vjetrometinama kao dominantna u travnjacima Potentillo-Festucetum dalmaticae.
Festuca bosniaca (bosanska vlasulja)
F. bosniaca Kümm. & Send. (F. "pungens" auct.illyr. non Lam.) je visinski poluendem duž Dinarskog krasa: od Furlanije kroz Sloveniju, Hrvatsku, Bosnu, Sandjak i Kosovo do sjeverne Albanije. Raste većinom kao dominantna trava na subalpskim rudinama Festucion bosniacae (tzv. Festucion "pungentis" illeg.). Tipska F. pungens Lam. na Dinaridima uopće ne raste, pa je po medjunarodnom Kodeksu zabranjeno imenovanje zajednica po nepostojećoj stranoj vrsti.
Festuca macedonica (makedonska vlasulja)
F. macedonica Vetter je makedonski visinski endem, koji zamjenjuje sjevernobalkanski endem F. panciciana južnije, na karbonatnom gorju Makedonije, sjeverne Grčke i jugozapadne Bugarske. Tu raste po vršnim olujnim kamenjarama na podlogi dolomita i metamorfnih mramora, u rudinama grupe Edraiantho-Seslerion Quezel, a najčešća je na planinama Pangeon, Phalakron i Orbelos (Belasica).
Festuca cyllenica (grčka vlasulja)
F. cyllenica Boiss. & Held. (s.l.) je visinski kserofit i južnobalkanski endem sušnih planina, zastupljen s više otpornih podvrsta na raznim planinama u Grčkoj (3-5 ) većinom u vegetaciji ježinastih trnjaka Astragalo-Daphnion. Tipska subsp. cyllenica (s.s.) raste na izloženim karbonatnim vrhovima Peloponeza i srednje Grčke, a na kraškom grebenu Pindskog gorja u sjeverozapadnoj Grčkoj i susjednoj Albaniji zamjenjuje ju druga subsp. pindica Mgf.Dfg. Najotpornija je endemska subsp. pangaei Mgf.Dfg. u sjevernoj Grčkoj na olujnom kamenitom grebenu planine Pangeon u zajednici Paronychio-Festucetum pangeae.
Festuca na turskom gorju
Našim i inim balkanskim vlasuljama vrlo su slične zamjenske vrste na istočnijem vapnenačkom gorju Male Azije, gdje raste više otpornih kserofilnih svojta ovog roda. Tako je na olujnim kraškim vrhuncima zapadnog Taurusa, u svezi Paronychion lyciae značajna F. phrygia St.Yves, a duž visokih kraških grebena istočnog Taurusa, Antitaurusa i Kurdistana u visinskim hladno-suhim stepama Alopecuretalia lanati Quez. raširena je kserofilna F. pinifolia (Hack.: Boiss.) Born. U sjevernoj Turskoj na karbonatnim vrhuncima Pontskog gorja takodjer raste endem F. ilgazensis Mfg.Dfg., najviše na srednjem kraškom grebenu Ilgaz-Dag u zajednici Astragalo-Festucetum ilgazensis. Na olujnim silikatnim kamenjarama visokih vrhunaca južnog Zakavkazja i gorja Lazistan u istočnim Pontidima (sjeveroistok Turske) najotporniji je visinski poluendem F. woronowii Hack. u pripadnoj svezi Festucion woronowii.
Literatura
- E. HACKEL: Monographia Festucarum Europaearum. Kassel und Berlin 1882.
- R. LAKUŠIĆ: Ekologija biljaka, I. Idioekologija. Svjetlost, 248 str. Sarajevo 1980.
- MARKGRAFF-DANNENBERG: Die Gattung Festuca in Griechenland. Veroff. Geobotan. Inst. 56-92, Zurich 1976.
- B. SEKULIĆ & al.: Grasslands of Festuca panciciana in Dalmatian mountains. 70-god. J.Pančića, str. 71-77, Prirodno-matematski fakultet Kragujevac 1988.
- T.G. TUTIN & al.: Flora Europaea vol. V (Festuca): 125-153, Cambridge Univ. Press 1980.
Reference
Adapted from Wikislavia: Original condensed review elaborated by above entitled author (A.Z. Lovric 1995) within the enclosed sub-project Wiki-Flora Adriatica (may be copyed and distributed as free source).
