Frankopani (Frangipani)

From Wikinfo

Jump to: navigation, search

Krčki Frankopani (= izvorno ime; latinski-medjunarodno: Frangipani; u Jugoslaviji "kneževi Frankapani"), naziv je stare hrvatske plemićke obitelji i dinastije srednjovjekih hrvatskih banova, izvorno knezova krčkih. Grob Nikole Frankopana u crkvi Gospe Trsatske u Rijeci ima latinski natpis u prijevodu: Ovdje počiva gospodin Nikola Frankopan, krčko-senjsko-modruški knez.

Contents

SUMMARY

Frankopans (Frangipani) are a Croatian noble family. Also called Frangepán in Hungarian, and Frankapan in Yugoslavia and Turkey. The Frankopan family ranked next to the Zrinski family in importance by virtue of their power, wealth, fame, glory and role in Croatia's public life. They were so called only by the first half of the fifteenth century because of their affinity with the Roman patrician Frangipani family. However, they were mentioned in the year 1133 (with Dujam being the first recorded name of the Frankopans) as rulers and lords of the island of Krk and part of the littoral. Although their possessions were exposed to every assault both from the east and the west, their power increased steadily until the seventeenth century they reached even to Karlovac. The Zrinski and Frankopan families came into closer affinity by marriage ties until in the eyes of the European courts they had become the most important families of Croatia. The famed Nikola Šubić Zrinski who died fighting and won the title of "Hero of Sziget" became the first outstanding example of the epithet "bulwark of Christianity". The Frankopan family began being persecuted after the Zrinski-Frankopan conspiracy, where Fran Krsto Frankopan led an uprising against Habsburg King Leopold I, and was executed in Wiener Neustadt. The main Frankopan line died out soon thereafter, and the smaller lines subsequently died out in the 19th century. Several of the Frankopan castles remain in Croatia, mostly around the Gorski Kotar region and the island of Krk. The castle at Stara Susica near Trsat incorporates structures going back to the Illyrian and Roman periods. The town of Bosiljevo has a medieval fortified castle, renovated in the last century in the spirit of the Romanesque. The castle and park at Severin na Kupi were owned by the Frankopan family until the mid 17th century. The Frankopan castle in the town of Krk is currently used for open-air performances in the summer months. Other castles or property of the Frankopans could be found in Bosiljevo, Novi Vinodolski, Ogulin, Slunj, Ozalj, Cetingrad, Ribnik,Trsat, and other adjacent towns.

Povijest Frankopana

Frankopani, a uz njih i banovi Zrinski spadaju među najznačajnije i najpoznatije hrvatske bansko-plemićke rodove koji su od XI. do XVII. stoljeća bili usko povezani s poviješću, prošlošću i sudbinom hrvatskoga naroda i Hrvatske. Stoljećima su članovi tih plemićkih rodova bili nositelji i branitelji Hrvatske od nadmoćnijega osmanlijskoga osvajača, ali i odlučni protivnici sve opasnijega habsburškoga carskog apsolutizma i njemačkoga hegemonizma, koji se je u duhu europskoga merkantilizma nastojao učvrstiti u cijeloj Habsburškoj Monarhiji. I prošlost tih dvaju rodova međusobno je isprepletena bračnim vezama, prijateljstvima i sudjelovanjima u skoro svim značajnijim zbivanjima u Hrvatskoj, osobito na bojištima u obrani Hrvatske od osmanlijskih i inih onodobnih osvajača.

Krčki Frankopani su jedina banska obitelj iz jadranskih otoka koja se je razvila do moći u europskim razmjerima. Smatra se da potječu iz Gradeca - danas napuštene ruševine dvorca kraj Vrbnika, a prvi je poznati član ove domaće obitelji plemenita roda bio ban Dujam koji je 1118. godine sklopio s Mlečanima ugovor da će kao mletački vazal upravljati otokom Krkom.

Prvog krčkog kneza Dujma naslijedila su 1163. godine dva njegova sina: Bartol I. i Vid I. Treći sin Bartol II. "bio je valjda još nedorasao, pak tako su otčevinu preuzela dva starija brata". Bartol i Vid bilo je najčešće ime frankopanskih potomaka – sve do Bartola IV i Vida V.

Krčki knezovi ime Frankopani uzimaju tek nakon mnogo godina svoje pristutnosti na ovim prostorima. Neki povjesničari smatraju modom onog vremena uzimanje imena koje vuku porijeklo iz rimskih vremena. Tako je i ova naša obitelj uzela ime rimskih patricija “FRANGIPANIBUSA” te nakon toga i mijenjaju svoj grb u dva lava (simbol Venecije) koja lome kruh (frangere pane – lomiti kruh).

Potječu od knezova krčkih, a do sredine XV. stoljeća, osim otoka Krka, stekli su posjede u županiji Gackoj s Otočcem, do Slunja i Cetingrada, Pounja, Vrlike, Ostrovice i Skradina. Većinu tih posjeda Frankapani su izgubili u borbama sa Osmanlijama. U XVII. stoljeću njihovi posjedi protezali su se od Bosiljeva i Severina na Kupi do Novoga u Vinodolu. I Frankapani su hrvatskom rodu dali na desetke uglednika: banova, književnika i ratnika. Među poznatijima su knez Bernardin Ozaljski, sudionik bitke na Krbavskom polju 1493., poznati branitelj Hrvatske i osobito poznat po protuosmanlijskom govoru koji je kao starac održao pred njemačkim staležima 1522. u Nürnbergu te njegov sin Krsto Ozaljski (1482.-1527.), poznati ratnik protiv Osmanlija, Mlečana i Habsburgovaca, "skrbnik i zaštitnik kraljevstva" koje je kao hrvatske zaslužnike poznati književnik Milutin Cihlar Nehajev prikazao u romanu "Vuci", primorski i karlovački general i ogulinski kapetan (1589.-1652.)Vuk Krsto Tržački, njegova djeca književnica Katarina ud. Zrinski (1625.-1673.) i pjesnik, prevoditelj i senjski kapetan Fran Krsto Frankopan (1643.-1671.) koji se je svom puninom pridružio svomu šurjaku u borbi protiv bečkog apsolutizma.

Banovi Frankopani omogućili su našim franjevcima dolazak na otočić Košljun na Krku. Ivan VII i Martin Frankopan dobili su od Pape Nikole V. dozvolu (bulu- koja se danas nalazi u samostanu) da franjevci preuzmu “MOSTIR” – Košljun 1447. Godine. Uz pomoć 1000 dukata Ivana Frankopana obnovio se samostan na Košljunu.

Ivan Frankopan – pjesnik, usadio je ljubav za otok i svojoj kćerci Katarini Frankapan. Iako udana u Veneciji i u izgnanstvu, ona oporučno ostavlja drugih 1000 dukata (u ono vrijeme veliku svotu) samostanu na Košljunu – uz uvjet da bude pokopana “u zemlji svojih otaca”. Kod ulaza u crkvu i danas se nalazi njen grob s originalnom nadgrobnom pločom. Katarina je prenesena na Košljun 9 godina iza svoje smrti 1529. Godine.

1671. godine “Judicium delegatum” – posebno određen sud osuđuje Frana Krstu Frankapana na smrt zato što nije prijavio Petra Zrinskog i što je pozivao na ustanak. Ban Petar Zrinski osuđen je zato što je htio postati vladar.

Knez Fran Krsto Frankopan u zatvoru u Bečkom Novom Mjestu piše zbirku pjesama “Gartlic za čas kratiti”, a Zrinski piše svojoj supruzi Katarini Frankapan – sestri Frana Krste Frankopana:

"Moje drago srce! Nemoj se žalostiti svrhu ovoga moga pisma, ni burkati. Polag Božjega dokončanja sutra o deseti uri budu mene glavu sekli i tulikajše naukupe tvojemu bratcu. Danas smo jedan od drugoga srčeno prošćenje uzeli. Zato jemljem ja sada po ovom listu i od tebe jedan vekovečni valete, tebe proseći, ako sam te u čem zbantuval, ali ti se u čemu zameril (koje ja dobro znam) i oprosti mi! Budi Bog hvaljen, ja sam k smrti dobro pripravan, niti se plašim, ja se ufam u Boga vsemogućega, koji me je na ovom svitu ponizil, da se tulikajše mene hoće smilovati, i ja ga budem molil i prosil (komu sutra dojti ufam se), da se mi naukupe pred njegovim svetim tronušem u diki vekivečne sastanemo. Već ništa ne znam ti pisati, niti za sina, niti za druga dokončanja našega siromaštva, ja sam vse na volju Božju ostavil."

I Fran Krsto Frankapan piše oproštajno pismo svojoj supruzi :

"Predraga i preljubljena Julijo! Moja draga! Pošto mi je voljom neba i Božjom odredbom prijeći iz ovoga svijeta u drugi, da tako dadem zadovoljštinu za počinjene uvrede proti carskom Veličanstvu premilostivoga gospodara, htjedoh te iz srca da zagrlim ovim redcima i reći ti posljednji s Bogom, moleći te, moja ljubezna Julijo, da mi za Božje milosrđe oprostiš kršćanskom blagohotnosti, budeš li radi moje neobzirnosti morala trpjeti uvredu i muka. Isto te tako molim, draga Julijo, da mi oprostiš svaku i najmanju uvredu, koju sam ti nanio, otkad smo se uzeli."

Franjo Frankopan

Franjo grof Frankopan (lat. Francisci Frangepanibus, mađ. Ferenc Frangepán), sin Ivana Frankopana Cetinskog, bio je jedan od hrvatskih latinista u 16. stoljeću. Rođen je kao Ivan, a kad je stupio u franjevački red, uzeo je ime Franjo. Pošao je stopama strica Grgura i postao kaločki nadbiskup i egerski biskup. Službovao je i kao diplomat na dvoru Ivana Zapolje. 1541 god. na saboru njemačkih knezova u Regensburgu održao je govor protiv Turaka (Oratio reverendissimi in Christo patris) koji je ubrzo tiskan.

Vuk Krsto Frankopan

thumb|180px|right Grof Vuk Krsto Frankopan (oko 1578. - 1652.), sin Gašpara Frankopana (grofa Tržačkog i ogulinskog kapetana) i Katarine (kćeri Ivana Lenkovića i sestre karlovačkog generala Jurja Lenkovića).

Školovao se u Ljubljani i Italiji. Časnik na Vojnoj krajini i zapovjednik tvrđave u Modrušu od 1612. U ratu s Mlečanima, 1615. godine, odlikovao se osobnim junaštvom. Kapetan ogulinski od 1618. Potpukovnik senjski od 1620. General karlovački postao je 1626. Porazio tursku vojsku kod Karlovca 1627. Nadživio je svoja dva brata, Jurja i Nikolu, koji je neko vrijeme bio hrvatski ban. Kad je Nikola 1647. umro bez potomaka, naslijedio je Vuk njegova imanja. Uz posjede Frankopana - Bosiljevo, Severin na Kupi, Zvečaj na Mrežnici, Novigrad na Dobri, Črnomelj (u Sloveniji) i Novi Vinodolski - stekao je Vuk Frankopan i posjede u križevačkoj županiji, koje mu je u miraz donijela njegova prva žena Jelena, kćer hrvatskog podbana Stjepana Berislavića. Od grofa Edlinga kupio je 1634. imanje Brešce u Štajerskoj. Prva žena Jelena rodila mu je sina Gašpara, koji je umro 1651., kao kapetan ogulinski. Druga žena Uršula grofica Inkofer, rodila mu je sina Jurja (umro 1661. u Karlovcu, kao krajiški podgeneral) i kćer Katarinu, koja se 1641. udala za grofa Petra Zrinskog, a umrla je 1673. u Grazu. Nakon smrti druge žene, vjenčao se Vuk Frankopan s Dorom (rođ. Haller), udovicom baruna Paradeisera. Ona mu je rodila sina Frana Krstu Frankopana.

Fran Krsto Frankopan

Fran Krsto Frankopan (Bosiljevo, 4. ožujka 1643. - Bečko Novo Mjesto, 30. travnja 1671.), hrvatski plemić, ratnik, urotnik i pjesnik.

Polubrat Katarine Zrinski i šurjak Petra Zrinskog, s kime je bio jedan od organizatora urote hrvatskih i ugarskih velikaša nezadovoljnih centralizatorskom i kunktatorskom politikom Bečkoga dvora koji je sklapao ponižavajuće mirovne sporazume s Osmanlijama, najviše na štetu Hrvata i Madžara.

Fran Krsto, najmlađi sin karlovačkog generala Vuka Frankopana, prema nekim se izvorima rodio u Karlovcu 4. ožujka 1643. Nakon očeve smrti poslali su ga na školovanje u Zagreb, gdje je polazio isusovačku gimnaziju. Stanovao je u konviktu za vanjske učenike u Habdelićevoj ulici, a dodatnu je nastavu pohađao u isusovačkom kolegiju, gdje je stekao sklonost prema knjizi i pisanju.

Radi nastavka školovanja i odgoja odlazi u Italiju gdje je proučio talijansku poeziju i upoznao uglednu rimsku patricijku Julijanu de Naro kojom se i oženio. Vrativši se u domovinu pošao je očevim stopama i postao ogulinski kapetan te je sudjelovao u velikom boju s Turcima kod Otočca. Velikaš izrazite umjetničke nadarenosti; rođeni pjesnik, za života je objelodanio samo jedan književni rad, spjev "Elegia" (1656.). Današnji istraživači vjeruju da dio njegove zbirke "Gartlic za čas kratiti", što ju je priredio u posljednjim danima života kao zatočenik u Bečkom Novom Mjestu čekajući smaknuće, sve do nedavna poznata samo djelomice, sadrži i pjesme napisane u doba vedre mladosti, u danima kad je prevodio na slovenski jezik Moliereovu komediju "Georges Dandin", dok su samo one tužne nastale u tamnici. Priređujući zbirku, znajući da gleda skoroj i strašnoj smrti u oči, nije ih poredao kronološki nego ih je pomiješao.

Tragičnu sudbinu pjesnikovu slijedila je i sudbina njegove poezije, sabrane u zbirci "Gartlic za čas kratiti". Morala su proći puna dva stoljeća dok ju je otkrio tadašnji knjižničar u bečkoj Dvorskoj knjižnici Ivan Kostrenčić; on ju je prvi i objelodanio, i to odmah u knjizi (Vrtić, 1871.), ali samo u izboru, jer su neke od tih pjesama, one erotske iz "Gartlica" i ciklusa "Zganke", zbog smjelosti izraza bile suviše izazovne a da ne bi vrijeđale moralni osjećaj čitatelja. Iako je pojava te knjižice bila litararna senzacija, ipak nitko od tadašnjih kritičara, ni Vatroslav Jagić, nije u njoj prepoznao vrijednost.

Vukovski jugojezičari (zbog nepoznavanja hrvatske dialektologije) lažno tvrde za Ozaljski krug da uzdignu promašeni balkanski Vukopis: "Nedostajale su im bitne znanstveno-teorijske spoznaje, ali i receptivno-doživljajne, emotivne pretpostavke (sam Jagić, iako izuzetno zaslužan filolog, nije, kao ni većina hrvatskih jezikoslovaca dopro do razine estetskoga)". Tom dogmatskom tvrdnjom da je Frankopanov jezik "mješovit i šarovit" nije se ni moglo doći do ispravnoga estetskog suda. Jer ta "mješovitost i šarovitost" nije bila mana nego specifična osobina svih pisaca ozaljskog kruga, koja nažalost nije dala onakve plodove kakve je mogla dati, jer je u vrijeme kodifikacije hrvatskoga književnoga jezika uzorom bio Ivan Gundulić, pa je Frankopanova, po idiomu tronarječna poezija, iz toga diskursa djelovala kao odstupanje od središnje dogme jugo-razvoja tzv. srbohrvatskog jezika. Tek su novija jezičnopovijesna istraživanja, posebice Josipa Vončine, dostojno opisala i vrjednovala osebujnost i gipkost Frankopanova umjetničkog izraza, kao pravoga nesudjenog standarda izvornohrvatskog jezika.

Stoga su glavna književna djela F.K. Frankopana na tronarječnoj kajkavskoj ikavici Ozaljskog kruga: Gartlic za čas kratiti (lirske pjesme), pa Dijačke junačke (ljubavne pjesme), Trumbeta sudnjega dneva (prozna satira) itd.

Poveznice

Vanjske sveze

Reference

Elaborated and enlarged by GNU-license, mostly from Wikislavia (and a stub in Croatian Wikipedia).

Retrieved from "http://www.wikinfo.org/index.php/Frankopani_(Frangipani)"