Glagoljica

From Wikinfo

Glagoljica je staroslavensko pismo oblikovano do sredine 9. st. (a možda i ranije), koje se u hrvatskim krajevima zadržalo sve do 19. st. Već početkom 16. st. sve je više potiskuje latinica. Autorima ovog pisma smatraju se braća Ćiril i Metod, bizantski redovnici iz Soluna. Ćiril (pravim imenom Konstantin) na osnovi jezika makedonskih Slavena iz okolice Soluna sastavio je prilagođeno pismo i prevodio crkvene knjige.

Nazivlje

Stoljećima su ćirilica i glagoljica jedna drugoj posuđivale ime. Novogorodski svećenik Upyr Lihi 1047. godine zapisao je u svojim Proročkim knjigama s tumačenjem sintagmu, da su knjige prepisane iz kurilovice. Budući da su same knjige napisane na ćirilici, logično bi bilo da se naziv kurilovica navodno odnosi na glagoljicu. U dubrovačkim dokumentima iz 15. i 16. stoljeća popovi glagoljaši nazivaju se presbyteri chiurilice. Također, Poljičani svoju ćirilicu nazivaju glagoljicom, stoga je vidljivo miješanje imena tijekom povijesti.

Ime pisma dolazi od staroslavenske riječi glagolati što znači "govoriti". Na obredima je tekstove čitao svećenik glagoljaš, a sam termin glagoljski poznat je još iz 16. stoljeća, premda je ime za glagoljicu prošireno tek u 19. stoljeću. U doba Jugoslavije, zbog zajedničkog bratstva-jedinstva je rana glagoljica ideološki morala biti istodobna i slična sa ćirilicom.

Postanak

Postoje tri glavne grupe hipoteza o postanku same glagoljice:

egzogena (uzor je neki vanjski sustav)
endogena (ne postoje vanjski uzori, traži se osnovni element unutar sustava)
egzogeno-endogena (dijelom je uzor je vanjski sustav, a od tog dijela razvijaju se ostali grafemi)

Egzogena hipoteza

Egzogena teorija traži ključ glagoljice u nekom stranom grafemskom sustavu, najčešće u grčkom alfabetu. Mnogi su se istraživači zalagali za to, da je temelj glagoljici bilo grčko kurzivno pismo iz 9. stoljeća. Za tu su se teoriju posebno zalagali Isaac Taylor i Vatroslav Jagić, stoga se ona često naziva Taylor-Jagićevom teorijom.

Drugi su pak istraživači poput Nikolaja Trubeckoja tvrdili, da se ona dijelom ugledala u grčki alfabet, a dijelom u neki drugi sustav, poput koptskog, hazarskog, sirijskog, gruzijskog, armenskog ili starožidovskog pisma.

Leopold Geitler glagoljicu je dovodio u vezu s protoalbanskim pismom, Klement Grubišić u vezu s vizigotskim pismom biskupa Wulfile, kojim je pisan Codex argenteus. Černyh, Konstantinov i Čerepnjin dovodili su i glagoljicu i ćirilicu u vezu s nedešifriranim znakovima u Pričrnomorju te s ciparskim slogovnim pismom.

Josip Hamm u mladosti se zalagao za gotsku tezu, pa je glagoljicu dovodio u vezu s gotskim pismom i starogermanskim runama, što je po kasnijoj jugo-direktivi (zbog kariere) morao napustiti.

Endogena hipoteza

Godine 1939. D. Gerhardt ustvrdio je, da glagoljica počinje križem. To je razradio i Georg Černohvostov tvrdeći, da se Konstantin Ćiril nije želio ugledati u strane sustave, boreći se protiv trojezične hereze te da je razvio sustav od nekoliko kršćanskih elemenata. Postoji nekoliko elemenata u glagoljici, koji spajanjem i alterniranjem stvaraju grafeme. To su križ (simbol spasenja i Isusa), krug (simbol božanskog jedinstva i savršenstva) i trokut (simbol Svetog Trojstva). On je glagoljičke grafeme podijelio u nekoliko skupina: prva sadrži križ, druga elemente križa, treća križ i krug, a četvrta krug i trokut.

Bugarski istraživač P. Ilčev ključni je element našao u crtici, koja rotira pod kutom od 90°, a rjeđe pod kutom od 45° te katkad završava kružićem, ključnim elementom oble glagoljice. Najzanimljivija je teorija Ilčevljeva zemljaka Jončeva, koji je svakom grafemu opisao kružnicu. Ta je kružnica podijeljena na mrežu od osam dijelova četirima promjerima. Kombiniranjem tih dijelova nastaje neki grafem: Daljnja je istraživanja nastavio i Slavomir Sambunjak svojim djelom Gramatozofija Konstantina Filozofa.

Egzogeno-endogena hipoteza

Thorvi Eckhardt, a poslije i Josip Hamm znali su, da je jedan čovjek autor glagoljice, stoga su prihvatili činjenicu, da je Konstantin uzor našao u stranom pismu, a da su se iz nekoliko uzora unutar samog sustava razvili ostali grafemi.

Jeronimska hipoteza

Hrvati su često posezali za tzv. jeronimskom teorijom, koja je davno opovrgnuta. Prema njoj glagoljicu je stvorio sveti Jeronim. Naime, često se naše glagoljaše prozivalo, zbog toga da nisu pravi sinovi Crkve, stoga su postavljanjem svetačkog autoriteta htjeli te sumnje ukloniti. To je pobio Franjo Rački 1861. djelom Pismo slovjensko. Papa Inocent IV. 1248. piše pismo senjskom biskupu Filipu u kojem navodi, da one zemlje tvrde za glagoljicu, da ju je sastavio sveti Jeronim. No, činjenica je da je sveti Jeronim živio u 4. stoljeću te da u tih 800 godina nije nijednom spomenuto, da je on autor takvog pisma.

Vrste glagoljice

Glagoljica se nalazi u dva glavna oblika: obla i uglata. U Jugoslaviji se tvrdilo, da je proces tekao od oble preko poluoble do uglate, no pitanje prvenstva vrste glagoljice još nije utvrđeno. Na našim je prostorima obla glagoljica postala uglatom, stoga se često naziva i hrvatskom glagoljicom.

Najpoznatiji hrvatski glagoljaški spomenik, Baščanska ploča, pokazuje umjerenu oblost. Uglata glagoljica je specifični hrvatski oblik glagoljice. Nalazi se u Hrvatskoj počev od 12. st., a najčešća je u primorskim krajevima (Istra, Hrvatsko Primorje, Dalmacija, zadarski i kvarnerski otoci, prije svega Krk, Cres i Lošinj), ali se nalazi i u unutrašnjosti Like i Krbave, sve do Kupe, čak do Međimurja i slovenskih krajeva.

Sve do 1992. se mislilo da je glagoljica bila nazočna samo u primorskim krajevima, a onda se došlo do glagoljskih natpisa u crkvama uz rijeku Orljavu, o kojima se do tada nije ništa znalo. Konkretno, radilo se o natpisima na crkvama u Brodskom Drenovcu i Lovčiću, ali i u još nekima, čime se došlo do spoznaje da je i Slavonija bila područje gdje je bila prisutna glagoljica: Glagoljaška baština u Slavonskom Kobašu, Slavonskobrodska televizija, 25. veljače 2007.

Prva knjiga tiskana tim pismom jest Misal po zakonu rimskoga dvora (Missale Romanum Glagolitice) iz 1483., koji je tiskan u Kosinju, u Lici pa se popularno naziva i Kosinjski misal.

Glagoljička azbuka

Ćiril je htio premostiti jaz između zapadne i istočne crkve. Ujesen 867. u Mlecima pred svećenstvom zagovarao je pravo na ispovijedanje vjere na slavenskom jeziku i pismu. Tu je postigao znatan uspjeh: već je sljedeće godine papa Hadrijan II. odobrio glagoljaško bogoslužje - tj. uporabu slavenskih jezika i glagoljice. U vrijeme kad je cijela sjeverna i zapadna Europa u bogoslužju koristila samo latinski, bio je to doista velik uspjeh. Nakon Ćirilove smrti, za glagoljicu i Ćirilova brata Metoda zauzeo se i papa Ivan VIII. te pohvalio svećenike glagoljaše, koji poučavaju vjeru na materinskom jeziku.

Na južnom i istočnom Balkanu ćirilica je do 12. stoljeća posve istisnula glagoljicu, sigurno zbog utjecaja grčke pravoslavne crkve. Na zapadu se glagoljica održala pod zaštitom Rima, sve do početka 20. stoljeća. Pritom se pojavila spomenuta hrvatska inačica, uglata glagoljica. Glagoljičko pismo naziva se azbuka zbog početnih dvaju grafema - az i buki.

Odnos glagoljice i ćirilice

Problem prvenstva ćirilice i glagoljice još nije razriješen. Ne postoji značajna vremenska razlika u datiranju spomenika, i ćirilićni i glagoljični počinju približno slično vrijeme krajem 9. stoljeća. Navodno se svi jugoslavisti slažu, da je glagoljicu stvorio Konstantin Ćiril, ali to opet nije dokaz o starosti glagoljice (primjerice, Emil Georgiev priznaje Konstantinu autorstvo, ali opet tvrdi da je ćirilica starija). Danas se veći dio stručnjaka ipak slaže da je glagoljica starija.

Osim glagoljice, već se u 10. stoljeću među Ćirilovim učenicima u Bugarskoj pojavilo drugo pismo - ćirilica. Iako nosi ime po Ćirilu, ćirilica nije njegovo djelo. Ćirilica je stvorena na temelju grčkog alfabeta u smislu povezivanja slavenskih pravoslavnih crkava s grčkom, što se kosi s Ćirilovim zamislima o neutralnosti. Emil Georgiev govori da ćirilica nije rezultat pojedinačnog nadahnuća, nego povijesnog procesa u kojem su sudjelovali mnogi, a onaj tko je prvi zabilježio te grafeme, samo je zabilježo ono što se dugo vremena događalo. Ako je takav i postojao, ime mu ne znamo.

Izim datiranja, pokušalo se objasniti i koje se pismo ugledalo u koje. No opet, nemoguće je reći je li se ćirilica ugledala u glagoljicu i potom pojednostavnila i stilizirala elemente kao grčku uncijalu ili se pak glagoljica ugledala u ćirilicu i stilizirala te ukrasila elemente. Josip Hamm tvrdi da bi glagoljica podsjećala na grčku uncijalu da se ugledala u ćirilicu, a Emil Georgiev govori da ćirilica preuzete grafeme ne mijenja (usp. grafeme iz grčkog alfabeta) te da to isto ne bi činila i s glagoljičnim grafemima.

Razlike su se tražile i u brojevnom sustavu. U glagoljici prvih devet slova označavaju jedinice, sljedećih devet desetice, zatim stotice, a potom slovo č tisuću. Nikolaj Trubeckoj pretpostavlja da je u protoglagoljici sljedećih devet grafema stajalo na mjestu tisućica. Ćirilica se pak držala grčkog alfabeta, stoga su brojevne vrijednosti razmiješane, slavenska slova ili nemaju brojevne vrijednosti (b, ž, št, š, y, ĕ, ь, ъ) ili su ih preuzele zbog sličnosti s nekim grafemima grčkog alfabeta (č, ę), a također je imala i episemone, grafeme koji su u alfabetu služili samo za bilježenje brojeva. Svejedno, ti argumenti govore samo o pitanju autorstva, ali ne i o pitanju prvenstva.

Danas se kao argumenti starosti glagoljice navode sljedeći razlozi, premda sama struka (jugoslavistika) nije usuglašena oko pitanja prvenstva ili ih ideološki nastoje relativizirati, pa je to pitanje nerješivo bez izlaska izvan jugoslavenske ideologije:

Spomenici pisani glagoljicom arhaičniji su od ćiriličnih
Nalaze se pogreške pri prepisivanju iz glagoljskih matica, što bi govorilo da su glagoljični tekstovi stariji (usp. u Savinoj knjizi zoikomъ umjesto zykomъ, pogreška je shvatljiva zbog sličnosti glagoljskog grafema jery s ćiriličnom kombinacijom oi)
sačuvani su palimpsesti, pergamene s kojih je skinut jedan dio, a potom napisan drugi. Skinuti je dio pročitan modernim analizama i tehnološkim napretkom, a najčešće je on glagoljički. No opet treba paziti jer su tekstovi nastali u blisko vrijeme.
Traktat Crnorisca Hrabra O pismenima govori da je Konstantin Ćiril stvorio novo pismo, a da su se slavenske riječi pokušavale bilježiti grčkim slovima "bez ustrojenja"

Literatura

Fučić, Branko: Glagoljski natpisi. U: Djela Jugoslavenske Akademije Znanosti i Umjetnosti, knjiga 57.; Zagreb, 1982.
Fullerton, Sharon Golke: Paleographic Methods Used in Dating Cyrillic and Glagolitic Slavic Manuscripts. U: Slavic Papers No. 1.; Ohio, 1975.
Damjanović, Stjepan: Slovo iskona; Zagreb, 2004.
Damjanović, Stjepan: Staroslavenski jezik; Zagreb, 2005.
Gosev, Ivan: Rilszki glagolicseszki lisztove; Sofija, 1956.
Jachnow, Helmut: Eine neue Hypothese zur Provenienz der glagolitischen Schrift - Überlegungen zum 1100. Todesjahr des Methodios von Saloniki. In: R. Rathmayr (Hrsg.): Slavistische Linguistik 1985; München, 1986., 69-93.
Jagić, Vatroslav Glagolitica. Würdigung neuentdeckter Fragmente, Beč, 1890.
Kiparsky, Valentin: Tschernochvostoffs Theorie über den Ursprung des glagolitischen Alphabets In: M. Hellmann u.a. (Hrsg.): Cyrillo-Methodiana. Zur Frühgeschichte des Christentums bei den Slaven; Köln, 1964., 393-400.
Miklas, Heinz (ur.) Glagolitica: zum Ursprung der slavischen Schriftkultur; Beč, 2000.
Steller, Lea-Katharina: A glagolita írás U: B.Virághalmy, Lea: Paleográfiai kalandozások; Szentendre, 1995. ISBN 9634509223
Vais, Joseph: Abecedarivm Palaeoslovenicvm in usum glagolitarum; Veglae, [Krk], 1917. XXXVI
Vajs, Josef: Rukovet hlaholske paleografie. Uvedení do knizního písma hlaholskeho; Prag, 1932. 178 p, LIV. tab.

Vanjske poveznice

Reference

Adapted and elaborated by GNU-license, mostly from Wikislavia and Croatian Wikipedia.

This page uses content from Wikipedia. The original article was at Glagoljica.
The list of authors can be seen in the page history. The text of this Wikinfo article is available under the GNU Free Documentation License and the Creative Commons Attribution-Share Alike 3.0 license.

English | Română | edit