Goti i Hrvati

From Wikinfo

Jump to: navigation, search

Goti (vlastiti etnonim: Gutans) su germansko pleme, koje potiče iz Skandinavije, točnije iz Götalanda. Nakon selidbe na jugoistok, uspostavili su kraljevstvo na području skitske zemlje (današnja Ukrajina i Bjelorusija). Ulijevali su veliki strah protivnicima svojim običajima žrtvovanja zarobljenika bogu rata.

Contents

Podjela Gota

Napali su teritorij Rimskog Carstva prvi put 238. godine. Godine 267. započeli su upravo Goti prvu veliku barbarsku invaziju Rimskog Carstva. Čitave provincije su skoro opustošene: Makedonija, Pont, Azija. Godinu dana kasnije 268. godine pretrpili su veliki poraz u bitki kod Niša i odbačeni su preko Dunava. Jedna grupa Gota je uspostavila nezavisno kraljevstvo u Dakiji (sada Rumunjska), koju je car Aurelijan prepustio barbarima. To su Zapadni Goti zvani Vizigoti. Druga grupa Gota (Istočni Goti zvani Ostrogoti) uspostavlja kraljevstvo u Ukrajini duž Crnog mora. Tako su u 3. stoljeću podjeljeni na dvije grupe:

Ostrogoti su time ostali u starom kraljevstvu, a Vizigoti su se preselili na područje Dakije, gdje uspostavljaju kraljevstvo odakle kasnije sele na zapad sve do Španjolske.

Hunski vazali i razdoblje uspona

Postali su hunski vazali u 4. stoljeću. Ta vlast je okončana do 450. godine. Od 455. do 489. godine Ostrogoti su živjeli u balkanskim provincijama, da bi potom, pod vodstvom Teodorika krenuli u Italiju. Tamo su osnovali svoje kraljevstvo.

Što se Vizigota tiče, Huni su ih protjerali preko Dunava 376. godine i oni su 9. kolovoza 378. godine u bitci kod Hadrijanopola pobjedili Rimljane i ubili cara Valensa. Zatim su Vizigoti živeli u Donjoj Meziji, da bi 395. godine, pod vođstvom Alarika, opljačkali Grčku, zatim prešli u Italiju i 410. godine osvojili Rim. Prešli su potom u Galiju i Španjolsku i oko 418. godine naselili su se između Garone i Loire, sa glavnim gradom Toulouseom. 475. Vizigoti su proglasili nezavisno kraljevstvo. Poslije poraza koji su pretrpjeli od Franaka koje je predvodio Klodovik, 507. godine, Vizigoti su morali napustiti Galiju. Ostala im je Španjolska kojom su vladali dok njihovu državu nisu uništili Arapi 711. godine.

Ostrogoti i Vizigoti su bili ujedinjeni u 6. stoljeću pod vodstvom ostrogotskog kralja Teodorika Velikog, junaka germanske epske poezije, jedne od glavnih ličnosti Europe nakon hunskog rasula.

Kultura i vjera

Goti su kao i ini rani Germani isprva bili mnogobošci, ali nakon dolasna uz Crno more bar dijelom već primaju kršćanstvo od 5. st. u inačici arijanske sekte, gdje je bitnu ulogu u crkvenoj organizaciji i pokrštavanju imao njihov prvi biskup Wulfila. Kasnije s provalama u Rimsko carstvo i nakon zauzeća Italije postupno preuzimaju rimski katolicizam.

Već pri polasku iz svoje baltičke pradomovine, Goti su bili pismeni pa su tada rabili posebno starogermansko pismo, gotske rune. Kasnije s provalama u područje Rimskog carstva postupno preuzimaju latinicu. Najveći starogotski tekst i glavni izvor za njihov jezik je prvi gotski prijevod Biblije koji je već u 5. st. pripremio njihov biskup Wulfila. Neki hrvatski paleografi, a najviše Marko Japundžić i sljedbenici smatraju da su rane gotske rune uz Crno more imale bitan utjecaj na kasnije oblikovanje hrvatske uglate glagoljice.

Predigra

Dolazak Gota na Balkan je događaj od iznimne važnosti za budući povijesni razvoj Europe. Rat Alana i Huna protiv Gota je bio trajao više od dva desetljeća. Ovaj dugotrajni sukob se ne može smatrati sličnim današnjim modernim ratovima pošto u njemu ne bi sudjelovali cijeli narodi nego su neka plemena bila neutralna iako se njihov narod nalazio u ratu. Bez obzira na to rat se priveo svome kraju 375 godine kada su Goti bili poraženi. Istovremeno s tom katastrofom vođe ovog naroda su dobile informacije kako se većina rimske vojske povukla s Balkana kako bi sudjelovala u velikom napadu cara Valensa na Perziju. Koristeći tu situaciju vođe Gotskih plemena Tervinga i Greutinga su poslali ambasadore caru Valensu kako bi im bilo dopušteno da se nasele unutar Rimskog Carstva.

Kako je tijekom 369 godine sklopljen mir kojim je završen manji rat s Gotima car Valens se nakon 5 godina tamošnjeg mira osjetio dovoljno sigurnim 375 godine da mobilizira sve svoje snage zbog rata s Perzijom. Prve vijesti o nemirima na području barbarskog istoka su došle do Rimljana tijekom zime 375/376 godine ali tome se nije predavala nikakva važnost. Po mitu koji će kasnije stvoriti rimski povjesničari Valens je primivši zahtjev Gota bio oduševljen vidjevši u ovom događaju priliku za sklapanje unosnih poslova i dobivanje novih novaka za svoju vojsku. Ako gledamo povjesne dokumente taj mit nema nikakve veze s realnošću. Na prvu vijest o Gotskoj ambasadi i njihovim zahtjevima on šalje svoje ambasadore u Rim kako bi dobio vojnu pomoć Zapadnog Carstva u ovoj krizi. Istovremeno on odgovara pozitivno na "molbu" Gotskog plemena Tervinga da se naseli na Balkanu dok isti zahtjev plemena Greutinga on odbija pokušavajući tako podijeliti Gote na dva dijela.

Početak rata

Zapovjednik Rimskih snaga na Balkanu je u to vrijeme bio Lupicinus kojega će se potom u mitu o dolasku Gota najčešće optuživati da je izazvao njihovu pobunu. On gotovo odmah izdaje naređenje da Goti Tervinzi praćeni od rimskih snaga trebaju krenuti prema Marciopolu. Kako je ta uredba izazvala nemire Lupicinus povlači snage koje su blokirale prelazak [[Dunava plemenu Greutinga kako bi bolje kontrolirao Tervinge. Gledajući kako se ovo pleme sporo kreće, a Greutinzi su istovremeno prešli Dunav Lupicinus se odlučuje na pokušaj otmice vođa plemena Trevinga. Danas se pretpostavlja da je to izvršio po direktnom carevom naređenju pošto su rimski zapovjednici između 350 i 375 slične radnje izvršili 4 puta od čega su 3 bila po carevom naređenju koje se nalazilo u pismu što se treba otvoriti kada se stvore određeni uvjeti (u ovom slučaju bi to bilo dolazak Greutinza na Balkan). Pokušaj otmice na jesen 376 godine je bio propao i u svom zadnjem pokušaju da spriječi rat Lupicinus je odlučio napasti glavninu Gotske vojske koja je bila nekoliko puta brojnija. Nakon što je napad propao počeo je rat između Gota (Tervinga i Greutinga) protiv Rimskog Carstva.

Rat

Posljednja uloga Lupicinusa u ovom ratu je bila prva bitka kod Adrianopola kada su od strane Gota uništene sve rimske mobilne snage na Balkanu. Od tada pa sve do kraja ljeta 377 godine Goti su pljačkali Balkanom bez mogućnosti da osvoje ijedan utvrđeni grad. Rimski odgovor na ovu situaciju se morao čekati sve do rujna 377 godine kada su pomoćne snage Istočnog i Zapadnog Rimskog Carstva vodile nerješenu bitku s Gotima kod mjesta Ad Salices blizu ušća Dunava. Nakon nje rimljani su se povukli kako bi čuvali puteve koje vode preko Balkanskih planina tako da Goti ostanu zatvoreni u svojoj "enklavi". Ta taktika je bila uspješna nekoliko mjeseci dok Goti nisu dobili pomoć od nekoliko plemena Alana i Huna koji su im se htjeli pridružiti u pljački. Na vijest o tim pojačanjima rimljani su se potpuno povukli tako da jedina bitka u ovom razdoblju biva ona kod Carigrada tijekom zime 377/78 kada rimske snage pobjeđuju neprijatelja. Potpuno svjestan opasnosti [[Valens naređuje sklapanje mira s Perzijom po bilo kojoj cijeni kako bi zajedno s Zapadnim carem Gracijanom mogao sljedeću godinu napasti Gote. Na vijest o mobilizaciji Zapadnog Carstva za rat na Balkanu su odgovorili barbari s Rajne koji napadaju tamošnju oslabljenu rimsku vojsku tako da Gracijan ne može stići na Balkan u doba kao što je bilo zamišljeno. Uvjeren u svoju navodnu brojčanu nadmoć Valens (snage su bile izjednačene) se odlučuje sam napasti Gote u bitci kod Adrianopla (9. kolovoza 378.) koju će izgubiti zajedno s svojim životom nakon čega su ovi barbari dobili opet mogućnost da pljačkaju po Balkanu koliko žele.

Teodozije "Veliki"

Nakon careve smrti Gracijan izabire Teodozija da bude car Istoka s zadatkom pobjede nad Gotima. Od tih zahtjeva zapadnog cara i istočnog pučanstva do ostvarenja proći će mnogo tmurnih godina. Tijekom 379 godine Rimske vojske su izbjegavale sukobe s Gotima pripremajući se za velike vojne operacije godinu dana kasnije. Sljedeće godine Zapadni car je s svojom vojskom odlučio napasti iz smjera Italije, preko današnje Hrvatske Gote dok je Istočni napao iz smjera Grčke. Gracijan te 380 godine ostvaruje pobjedu nad Greutinzima, dok je Teodozije bio katastrofalno poražen od Trevinga u Tesaliji 380 godine. Nakon ovog poraza Teodozije bježi u Carigrad kako bi osigurao svoj položaj protiv potencijalnih pretendenata (on je dobio carski mandat da pobjedi Gote). Sljedeće godine armije Zapadnog Rimsko Carstva nastavljaju uspješne vojne operacije izbacujući Gote iz Grčke. Posljednja značajnija vojna operacija tijekom dolaska Gota na Balkan postaje istrebljenje trećeg Gotskog plemena koje je 382 godine zatražilo "dozvolu" da se naseli na Balkanu. Nakon tog "fantastičnog" vojnog uspjeha 3. listopada 382. dolazi do zaključenja mira kojim se potvrđuje pravo Gota da u miru žive na području Balkana u rimskoj provinciji Trakiji

Istočni Goti

Istočni Goti zvani i Ostrogoti su bili barbarsko germansko pleme koje je s istoka došlo na prostore Zapadnog Rimskog Carstva i Istočnog rimskog carstva (Bizanta) i bitno su utjecali na političke prilike kasnog Rimskog Carstva. Najznačajniji kralj Ostrogota je bio Teodorik Veliki, koji je svrgnuo prvog barbarskog kralja Italije Odoakara.

Pod Hunima

Uspon Huna oko 370. godine doveo je Ostrogote u vazalni odnos. Ostrogotski vladar Ermanarik ubija se 378. godine. Tokom slijedećeg desetljeća razna gotska plemena su došli do Balkana sa Hunima. Goti kralja Valamera su bili jedan od glavnih hunskih vazala u bitci kod Halonsa 451. Nekoliko ustanaka protiv Huna je ugušeno. Od Huna su naučili mnogo o konjima. Nakon smrti Atile Gepidi i Goti kralja Valamera pobjeđuju Hune u bici kod Neda 454. godine.

Poslije Huna

Nakon te pobjede Goti kralja Valamera i njegovog nasljednika Teodomira stvaraju svoje kraljevstvo u Panoniji. Tijekom drugog dijela 5. stoljeća oni sklapaju uniju s Tračanskim Gotima nakon čega nastaje narod poznat u povijesti pod imenom Istočni Goti. U tom periodu oni su sklapali saveze sa Carstvom, pa su opet ratovali, uglavnom njihovi odnosi su uključivali čitavu skalu između savezništva i neprijateljstva. Onda su kao i Vizigoti otišli na Zapad.

Na zenitu-Teodorik Veliki

Najveći ostrogotski vođa je bio Teodorik Veliki. Rođen je 454. godine. Bio je sin kralja Teodemira. Još kao mladi dječak otišao je u Konstantinopol kao talac, tj. osiguranje mira između Ostrogota i Bizanta. Život na dvoru u Konstantinopolu omogućio mu je obrazovanje o vojnoj taktici i načinu vladanja velikim Carstvom. To mu je kasnije poslužilo kad je postao vladar jednog dijela Rimskog carstva sa romaniziranom mješavinom naroda. Bizantski carevi Lav I. i Zenon su ga iznimno cijenili. Vratio se među Ostrogote kad je imao 20 godina. U to vrijeme Ostrogoti su se naselili na bizantskim dijelovima Rimskog carstva i postali teško kontrolirani saveznici Bizanta. Teodorik Veliki pokorava i ujedinjuje gotska plemena na europskom dijelu Istočnog Rimskog Carstva. Car Zenon ga imenuje konzulom 484. godine bojeći se da će se od saveznika pretvoriti u neprijatelja. Teodorik Veliki postaje kralj Ostrogota 488. godine. Car Zenon ga šalje kao svog mandatara u Italiju kako bi preuzeo vlast od Odoakra, koji je 476. godine srušio Zapadno Rimsko Carstvo. Godine 488. Teodorik je sa svojom vojskom stigao u Italiju, čime su panonsko područje i Dunav ostali bez gospodara. Pobjeđuje u bikama kod Isonza (489.), Milana (489.) i Ade (490.). Godine 493. zauzima Ravenu i osobno ubija Odoakra. Pošto je bio regent maloljetnog Vizigotskog kralja, njegovog unuka Amalrika, Teodorik Veliki je bio u stvari i kralj Vizigota. Teodorik će svoje carstvo u Italiji proširiti po cijeloj Dalmaciji u rimskim granicama, sve do Kolubare i čitav Srijem sa Singidunumom (Beogradom).

Bizantsko-gotski rat (535-552.)

Povod za rat

Poslije Teodorikove smrti 526. Ostrogoti i Vizigoti su se ponovo razdvojili. Amalarik je naslijedio vizigotsko kraljevstvo u Španjolskoj. Maloljetni Atalarik je naslijedio Italiju i Provansu. Ubrzo počeše sukobi među Ostrogotima. Atalarika naslijeđuje majka Amalasunta, koju ubijaju. Tako oslabljen ostrogotski položaj koristi car Justinijan I. , koji ubojstvo kraljice koristi kao povod za rat. To je bio početak gotskog rata (535-552).

Prvi pohod i poraz Ostrogota

Belizarije, kao najuspješniji carski general, predvodio je napad na Ostrogote. Belizarije je odmah zauzeo Siciliju, prešao u Italiju i do studenog zauzeo Napulj, a Rim do prosinca 536. Iz Rima je pobjegao ostrogotski kralj Vitiges. Belizarije zauzima prijestolnicu ostrogotskog kraljevstva, Ravenu 540. i zarobljava ostrogotskog kralja Vitigesa.

Ponuda mirovnog sporazuma

Justinijan I. je imao problema na istoku Bizanta. Perzijanci su napadali i pravili probleme, tako da mu je bio potreban miran zapadni front i jedna neutralna zemlja, koja bi ga odvajala od neprijateljskih Franaka. U tom trenutku Justinijan I. nudi Ostrogotima velikodušan sporazum, da oni zadrže nezavisno kraljevstvo na sjeverozapadu Italije, ali da mu predaju pola blaga Ostrogotskog kraljevstva. To je bilo zaista ogromno blago, jer je Italija bila izuzetno bogata dotada. Tu Justinijanovu poruku Ostrogotima nosio je Velizarije, koji je sam bio protiv takve ponude. Ostrogotsko plemstvo se plašilo da sporazum ne sadrži nekakvu skrivenu namjeru. Ostrogoti nisu vjerovali Justinijanu, a Velizariju su vjerovali jer su s njim često bili u kontaktu, pa su zahtjevali da i on potpiše sporazum. Ostrogoti su baš bili izgubili kralja pa ponudiše krunu Velizariju. Velizarije je bio vojnik lojalan caru pa se pretvarao da prihvaća ponudu i da ide u Ravenu na krunidbu. Međutim on uhićuje vođe Ostrogota i zahtijeva da cijelo Ostrogotsko kraljevstvo bude dio Bizanta. Justinijan I. je bio ljut, jer je imao probleme sa Perzijom i trebao je miran zapad, pa je poslao Velizarija na front prema Perziji.

Nastavak rata

Godine 541. Ostrogoti ubijaju jednog svog vođu koji je počeo pregovore sa carstvom. Odmah biraju Totilu kao svog novog vođu. Totila je započeo silovitu i uspješnu borbu protiv Bizanta, zauzimajući cijelu sjevernu Italiju i čak uspjevajući zauzeti Rim posijle duge druge opsade. Velizarije se vratio u Italiju 544. Uspio je spasiti Rim, ali njegov pohod je ovog puta bio neuspješan, zbog problema u opskrbi i dodatnim pojačanjima, koje Justinijan I nije slao. Neki povijesničari smatraju da je bio ljubomoran. Justinijan I- 548. godine smjenjuje Velizarija i postavlja Narzesa za zapovjednika. U bitci kod Tagine Narzes pobjeđuje i ubija Totilu. Ostrogoti u Rimu se predaju, a u konačnoj bitci na Vezuvu u listopadu 553. Narzes pobjeđuje zadnje ostatke ostrogotske vojske u Italiji.

Posljedice poraza

Sa konačnim porazom gotsko ime se polako zaboravljalo. Goti nisu uspjeli ono što je uspjelo u Galiji i Iberiji,uspostaviti nacionalnu državu jedinstvom romanskih i germanskih elemenata. U Španjolskoj su Goti donijeli značajan elemenat modernog naroda, dok su u Italiji oni viđeni samo kao okupatori i vladari.

Ostrogotski vladari Italije

Dinastija Amal:

Kasniji kraljevi:

Gotski jezik

Osim starogermanskih imena i toponima koje su Rimljani zapisali u više-manje romaniziranom obliku iz osvojenih zemalja srednje i sjeverozapadne Europe, gotski je prvi bolje poznati starogermanski jezik s većim tekstovima iz kojih je vidljiv njegov rječnik, gramatika, stil i struktura tog jezika. Glavni izvornik za upoznavanje kasnoantičkoga gotskog jezika je spomenuta Biblija biskupa Wulfile.

U rano predslavensko doba pod susjedskim utjecajem uz Crno more, već su predslavenski Hrvati oko Azova nakon 4. st. morali preuzeti i asimilirati cijeli niz gotskih riječi koje rabimo i danas ili smo ih koristili donedavna, ali su u 20. st. izbačene i ukinute kao germanizmi. Naime oko 1/5 do 1/4 germanizama koji su u Jugoslaviji pogrešno pripisani utjecaju Austro-Ugarske, ustvari su rani gotski arhaizmi od predslavenskih Hrvata. Tih je najmanje u štokavštini, a puno više u kajkavskim i čakavskim govorima gdje su se većinom održali do danas.

Tek malobrojni primjeri tih gotskih arhaizama očuvanih u književnoj štokavštini su: bota (bod: čakav. bot), frisiaz (frizura-češljanje), lekeis (liječnik), lekinassus (ljekovit), nu (ali-no), pops (pop-svećenik), skrizis (križ), smakka (smokva), stiurjan (stvoriti: čakav. storit), swaikra (svekrva), swairban (svrbiti), thaurna (trnje: čak. tarnak), weihitha (vještica), wopjan (vapiti-zapomagati), weinagards (vinograd) i wraks (vrag-đavo).

Znatno ih je više (preko 100) bilo u javnom kultiviranom hrvatskom prije 1918, koji su sad uklonjeni ali su ih još zadržali čakavci i kajkavci (Lovrić i surad. 2005-2007): uz gore spomenute još npr. bandi (strana: ča. banda), daughtar (udavača: ča. dotarica), flodra (podstava: kaj. futar), hropjan (krkljati: kaj.ča. hropiti), ja (da-jeste: kaj.ča. ja), saj (taj: ča. sej), skiuban (očerupati: kaj.ča. skubiti), skura (mračno: kaj.ča. škuro), skuran (smrknuti: ča. škurit), tekan (dirati: kaj. teknuti), thiuda (mnoštvo: ča. čuda), wazgo (upaliti: ča. vazgat) ... itd.

Literatura

  • J. Kelemina: Goti na Balkanu. Časopis za zgodovino in narodopisje 27, Maribor 1932.
  • L. Hauptmann: Kroaten, Goten und Sarmaten. Germanoslavica 3, Brno 1935.
  • K. Šegvić: Die gotische Abstammung der Kroaten. Nordische Welt 9, Berlin 1935.
  • J. Kelemina: Libellus Gothorum I - VII, študije o starogermanskih spominih v naši zemlji. Etnolog 12, Ljubljana 1939.
  • I. Mužić: Slaveni, Goti i Hrvati na teritoriju rimske provincije Dalmacije. Iberia, Split 1996. (6. izdanje: Dominović d.o.o, Zagreb 2002.)
  • I. Mužić: Hrvatska kronika, Libellus Gothorum 547.- 1089. Split 1997 (4. prošireno izdanje: Matica Hrvatska - Split 2001.)
  • A.Ž Lovrić i surad.: Starohrvatski srednjovjeki pradialekti, knj. 1 (2005), knj. 2. (2009 - u tisku). Znanstveno društvo za proučavanje porijekla Hrvata, Zagreb.

Reference

Adapted and elaborated by GNU-license, from Wikislavia and Croatian Wikipedia.

Retrieved from "http://www.wikinfo.org/index.php/Goti_i_Hrvati"