Hrvatska narječja

From Wikinfo

Jump to: navigation, search

Narječje je jezična grana kojom govore stanovnici određenog zemljopisnog područja. Broj govornika i veličina područja mogu biti proizvoljno veliki. Logičnim slijedom proizlazi da se narječje govoreno na nekom velikom području sastoji od više podnarječja.

Narječje sliči jeziku po tome što je to cjeloviti sustav verbalne komunikacije, s pripadajućim rječnikom i gramatikom (koja može biti preuzeta od standardnog jezika, ali može imati i druge korijene).

Narječje bi trebalo razlikovati od:

  • sociolekta - jezična grana govorena od strane neke društvene grupe
  • standardnog jezika - što je kodificirani oblik koji se rabi u pisanoj komunikaciji i u javnim medijima
  • žargona - koji karakterizira terminologija neke struke, a sam po sebi nije jezik
  • dijalekta - lokalni govori poput podravskog dijalekta. Za razliku od opće međunarodne terminologije, "dijalekat" u jugoslavistici nije sinonim za narječje, nego je više podnarječje (što stvara poredbenu zbrku naše i svjetske dialektologije).

Contents

Narječje - jezik

Kad neko narječje postaje jezikom, dosta je proizvoljno i uglavnom je vezano uz političke prigode u državi/regiji u kojoj se dotično narječje govori, ali i uz prevladavajuću ideologiju i tradiciju. U novije doba pragmatični Anglo-Amerikanci sve više nameću jezgrovitu 'matematičku' definiciju jezika: jezik = dijalekt + vojska + država [1].

U hrvatskom jeziku postoje tri glavna narječja:

  • čakavsko - većinom na jugozapadu (danas tek do 12% Hrvata - u izumiranju)
  • kajkavsko - na sjeveru i sjeverozapadu (oko 31% ili 1/3 Hrvata)
  • štokavsko - u središnjem i istočnom području i u većim gradovima (55% Hrvata)

Arhaizmi i tuđice

Navedena se narječja sastoje od mnogih podnarječja (primjerice, labinska cakavica, prigorski i zagorski kajkavski). Ta narječja imaju rječnike dijelom obojane jezicima tuđina koji su vladali Hrvatskom u prošlim stoljećima, pa bi se po predrasudi (što tvrde književni štokavci) nepismene bake iz raznih dijelova Hrvatske teško mogle sporazumijevati - ali je u praksi dovoljno poći na zagrebački Dolac gdje zagorske kumice izvrstno povedaju s jadranskim bodulkama - dok njih oboje zapravo ne razumiju otuđeni književni građani. To je zato što čakavski i kajkavski sadrže podosta zajedničkih starinskih oblika iz ranijega hrvatskog jezika, kojih više nema u književnoj štokavštini (riječi, glasovi, nastavci za brojeve itd.), a takvih je zajedničkih arhaizama još razmjerno najviše očuvano u Hrvatskom Zagorju, Međimurju, Vinodolu, istočnoj Istri i na Kvarnerskom otočju.

Od posuđenica, čakavski je obojen starim dalmatoromanskim, te na otocima mletačkim narječjem talijanskog jezika, kajkavski najviše njemačkim i na sjeveru ponešto mađarskim, a štokavski sadrži starije balkanizme i osobito brojne turcizme (kojih ima znatno manje i u nekim inim narječjima), te talijanske posuđenice na jugu, a njemačke i mađarske na sjeveru. Takve inojezične posuđenice su razmjerno najčešće za novije tehničke, upravne i apstraktne pojmove, dok stariji domaći pojmovi iz običnog života, kućanstva, poljodjelstva i slični u narječjima pretežno imaju izvorne domaće nazive.

Povijest narječja

Poradi nesmetane komunikacije, u novoorganiziranim državama obično se neko narječje proglasi standardnim jezikom, kojemu se onda kodificira gramatika, pravopis i rječnik (leksik). Tako je danas hrvatskome književnom jeziku ili hrvatskome standardnom jeziku temelj postalo štokavsko narječje (iako u njegovu rječniku bar dijelom sudjeluju i čakavsko i kajkavsko narječje) s trenutačno važećom gramatikom i pravopisom. Tijekom povijesti na današnjem hrvatskom ozemlju, slične ključne uloge javnoga službenog jezika imala je najprije srednjovjekovna čakavštima i potom kajkavština.

U starijim razdobljima Hrvatske, za vrijeme Hrvatskog kraljevstva, od 11.- 15. stoljeća je javni govorni i pisani jezik kod većine Hrvata (bar južno od Save) bila starinska čakavština na kojoj je i većina svih glagoljičnih i dijela latiničnih tekstova iz tog doba. Potom od 16. do polovice 19. stoljeća u velikom dijelu današnje Hrvatske (izvan turskog dosega) kao kultivirani javni jezik najviše prevladava kajkavština na kojoj se razvila i bogata (danas zanemarena) književnost, a istodobno se tada štokavština rabi najviše oko Dubrovnika. Nakon velikih turskih provala i odselidbe većine kopnenih čakavaca iz srednje Hrvatske i dalmatinske Zagore u Gradišće i drugdje, napokon krajem 19. i osobito u 20. stoljeću kod nas je prevladala službena štokavština, velikim dijelom zbog političkog utjecaja Jugoslavije i srpsko-hrvatskog jedinstva.

Poveznice

Vanjske sveze

Reference

Adapted and elaborated by GNU-license, from Wikislavia and Croatian Wikipedia

Retrieved from "http://www.wikinfo.org/index.php/Hrvatska_narje%C4%8Dja"