Hrvatski iskon

From Wikinfo

Jump to: navigation, search

Hrvatski iskon (etnogeneza Hrvata) je problem koji još nije rješen na opću suglasnost. Ovo pitanje je zaokupljalo znatan broj stručnjaka i amatera stotinama godina. Sam problem je višeznačan, i na njega možda nikad neće biti moguće dati jednostavan i definitivan odgovor.

Podrijetlo Hrvata obuhvaća slijedeće aspekte i činjenice koje treba objasniti:

  • sam naziv Hrvat, odnosno Horvat i sl.;
  • polulegendarnu tvrdnju o doseljavanju Hrvata na Jadran;
  • oblikovanje Hrvata kao političke nacije u srednjem vijeku;
  • sadašnji Hrvati govore južnoslavenskim narječjima, pa naša znanost Hrvate smatra slavenskim narodom;
  • podrijetlo (u genetskom smislu) današnjeg pučanstva Hrvatske, koje se smatra Hrvatima.

Contents

Hrvati, Slaveni i ine skupine

U doba srednjovjeke hrvatske države (u Dalmaciji) bile su prisutne slijedeće etnoskupine:

  1. starosjedilačko, neromanizirano stanovništvo (Iliri);
  2. romanizirani Iliri i ostali, uglavnom u gradovima koji ostaju pod vlašću Bizanta do 12. stoljeća[1];
  3. doseljeni Slaveni;
  4. Hrvati;
  5. vladajući sloj (dinastija) hrvatske države;

Prve dvije skupine su bile brojčano oslabljene epidemijom kuge i provalama Avara i Huna.

Ove nabrojane skupine nisu nužno međusobno različite. Moguće je da su Hrvati jednostavno jedna (istaknuta) podskupina doseljenih Slavena, npr. konjanici i sl. Manje je vjerojatno da jedni s drugima imaju malo veze. Dinastija je vjerojatno proizašla iz istaknutih Hrvata. Proglašavanje Branimira "knezom Hrvata", ne znači da su svi njegovi podanici bili isključivo (tadašnji) Hrvati. O ovome se tako malo zna, naročito o zbivanjima u 6. i 7. stoljeću, da je bilo kakav zaključak teško donijeti.

Međutim, skupine su se stapale i naziv Hrvati se tokom stoljeća i prostorno širio, a konačno oblikovanje Hrvata kao suvremenog naroda odvijalo se tek u 19. stoljeću.

Ime Hrvat

Spomen

Prvi domaći spomen imena Hrvat kod nas je 852. godine na Trpimirovoj darovnici, čiji original je izgubljen, a najstariji prijepis je iz 1568. U kamenu je najstariji napis iz Šopota (kod Benkovca), gdje se spominje i Branimir:

+BRANIMIRO COM ... DUX CRUATORVM COGIT...

U stranim europskim izvorima se ime Hrvat spominje tek u 10. stoljeću, u dokumentima splitskih crvenih sabora i u De administrando imperio bizantskog cara Konstantina VII. Porfirogeneta[2].

Rasprostanjenost

Hrvatsko ime se sreće i na slavenskom sjeveru (u Moravskoj i Slovačkoj), uz rijeku Saalu u Njemačkoj, u Austriji i Sloveniji, te na jug do Grčke i Albanije[1].

Tako se u Koruškoj nalaze[2] Hrvatski kotar i Chrowat uz gornju Muru; u srednjem vijeku su zabilježena imena mjesta Krobathen, Krottendorf, Krautkogel; Kraut kod Spittala. U Štajerskoj su Chraberstorf, Krawerspach, Chrawat itd.

U Sloveniji su Hrovate i Hrovača. U Njemačkoj uz Saalu su postojali Chruuati, Churbate i Korbetha, zapadno od Leipziga.

Na jugu, u Makedoniji su Arvati kod Donje Prespe, a u Grčkoj su Harvati na Atici i Harvation na Peloponezu; u Albaniji Hirvati.

Nastanak

Ne zna se sigurno odakle dolazi naziv Hrvat (prasl. *Hъrvatъ, Template:Stsl[3]). Iznesene su razne hipoteze, od povezivanja s egipatskim božanstvima[4], Karpata, do igre rječima Konstantina VII. Porfirogeneta[5]; najvjerojatnijom se čini veza s nekim iranskim terminima, kao što su Sarmati[3].

Jedan argument je i naziv ΧΟΡΟΑΘΟΣ (Horoathos) koji se nalazi se na dva kamena ispisana grčkim pismom iz 200. godine, pronađena u luci u grada Tanais na poluotoku Krim, na ušću rijeke Don u Azovsko more, porušenog u 4. stoljeću.

Na primjer, Stjepan Krizin Sakač je nastojao objasniti naziv Hrvat ovakvim nizom: Hrvat-Horvat-Horoat-Horuat-Horohvat-Harahvat-Harahvait-Harahvatiš.

Jezik Hrvata

Danas Hrvati govore čakavskim, kajkavskim i štokavskim narječjem, s tim da štokavskim ne govore samo Hrvati. U jeziku je, usprkos suprotnim tvrdnjama, u najstarijem sloju posuđenica najviše iz romanskih dijalekata (jarbol, dupin), a vrlo malo iz avarskog ili nekih srodnih jezika (vjerojatno ban[3]).

Iako su Hrvati narod različit od okolnih, jezik kojim govore se ne izdvaja nekim skupom posebnosti iz okolnih slavenskih dijalekata[6]. Tako npr. su vođene velike rasprave da li je kajkavski srodniji slovenskim govorima ili štokavskim, a nije se došlo do konačnog zaključka[7].

Jezično gledano, Hrvati su slavenski narod kao i svaki drugi. Imena hrvatskih vladara (Tomislav, Zvonimir) su slavenska; prema tome, svakako se doselila određena masa stanovništva u hrvatske krajeve, koja je sa sobom donijela slavenski govor, koji u to doba i nije bio izdiferenciran u odjeljena narječja i jezike[6].

Doselidbe Hrvata

Nijedan izvor iz šestog i sedmog stoljeća ne govori izravno o doseljavanju Hrvata, već se spominju isključivo Slaveni[2]. O doseljavanju Hrvata saznajemo iz uglavnom djela Konstantina VII. Porfirogeneta Προς τον ίδιον υιόν Ρωμανόν, poznatom kao De administrando imperio[1], napisanom u 10. stoljeću, gdje piše, između ostalog:

Ali, Hrvati su u to vrijeme živjeli iza Bagibareje, tamo gdje su sada Bjelohrvati (Belohrobatoi). Od njih se odijelio jedan rod od petoro braće, Kloukas i Lobelos i Koseniz i Mouhlo i Hrobatos i dvije sestre, Touga i Bouga, i došli su sa svojim narodom u Dalmaciju i našli su Avare kao gospodare zemlje. Pošto su jedni s drugima ratovali nekoliko godina, Hrvati su nadvladali i pobili neke od Avara a ostale su prisilili na podložnost. I tako je od tog vremena ova zemlja zaposjednuta po Hrvatima, a u Hrvatskoj (Hrobatia) još postoje potomci Avara, i njih se prepoznaje kao Avare. Ostali Hrvati su ostali kod Franačke i sada se nazivaju Bjelohrvati, to su bijeli Hrvati, i oni imaju svoga vlastitoga kneza, oni su podložni Otonu, velikom kralju Franačke, ili Saksonije (Saksias), i oni su nekršteni, i oni se uzajamno žene s Turcima i prijateljuju s njima. (De administrando imperio, gl. XXX)

Čini se da Konstantin prenosi narodni mit o doseljavanju Hrvata, budući da je struktura slična mitovima ostalih naroda (jedan od "braće" nosi ime Hrvat, dolaze "braća i sestre")[2], a uostalom piše tri stoljeća nakon doseljavanja.

Još jedan odlomak:

Hrvati, koji sada žive u predjelu Dalmacije jesu potomci nekrštenih Hrvata, također nazvanih "bijeli", koji žive iza Turaka (Tourkias), i u susjedstvu Franačke, a za slavenske susjede imaju nekrštene Srbe. "Hrvati", na slavenskom jeziku znači: "oni koji imaju mnogo zemlje". Ti su isti Hrvati došli zatražiti zaštitu kod Heraklija, imperatora Bizantinaca, prije nego su Srbi zatražili zaštitu tog istog imperatora Heraklija, i to u vrijeme kad su Avari potukli i istjerali iz tih krajeva Rimljane koje je imperator Dioklecijan doveo iz Rima u ove zemlje i tamo naselio, i koji su bili nazvani "Rimljani" zbog toga što su bili preseljeni iz Rima u te krajeve, ja mislim na one koji su sada nazvani Hrvatska i Srbija. Ovi su isti Rimljani, protjerani od Avara u doba tog istog imperatora Bizantinaca Heraklija, i njihove su zemlje ostale puste. I tako, po zapovijedi imperatora Heraklija, ovi isti Hrvati potukli su i protjerali Avare iz tih zemalja, i sa dozvolom imperatora Heraklija, oni su se naselili u toj istoj zemlji Avara, u kojoj sada stanuju. (De administrando imperio, gl. XXXI[5])

Prema ovomu bi "Bijela Hrvatska" bila na području današnje Češke, Slovačke ili južne Poljske, a čini se da je nejvjerojatnije oko Krakova[2].

Ukupno se Hrvati spominju u tri poglavlja. Ovo djelo je bezbroj puta analizirano, a čini se za o dolasku Hrvata Konstantin bilježi narodnu legendu. Riječ Hrvat je slična grčkoj riječi za zemlju; takva je usporedba danas odbačena. Što se tiče "Turaka", pretpostavlja se da Konstantin VII. misli na Mađare. Osim toga, moguće je da su neki dijelovi kasnije ubačeni, upravo XXX. poglavlje[8].

Postoji teorija i da se nikakvi Hrvati nisu doselili, već da su autohtoni (riječ je višeznačna).

Podrijetlo pučanstva

Tek odnedavno je, razvojem genetike, moguće proučavati faktično podrijetlo samog stanovništva. Rezultati nipošto nisu konačni. Po jednom istraživanju[9] kromosoma Y se mogu izračunati sljedeća podudaranja različitih europskih populacija:

HrvatiMađariČesiPoljaciUkraj.NijemciTalij.1Talij.2Alban.GrciTurciBaski
Mađari 79%
Česi 79% 76%
Poljaci 83% 90% 72%
Ukrajinci 74% 79% 69% 73%
Nijemci 70% 53% 69% 67% 35%
Talijani1 51% 46% 78% 40% 32% 66%
Talijani2 20% 21% 38% 9% 12% 21% 58%
Albanci 73% 60% 69% 50% 51% 58% 66% 58%
Grci 63% 64% 74% 49% 49% 56% 72% 66% 91%
Turci 41% 39% 54% 21% 46% 20% 45% 70% 71% 74%
Baski 19% 19% 41% 23% 5% 63% 65% 41% 31% 39% 12%
Saami 46% 30% 45% 42% 47% 45% 22% 3% 25% 19% 15% 13%

Talijani označeni s 1 su iz središnje i sjeverne Italije, a s 2 iz Kalabrije. Baski su iz Španjolske.

Podudaranja u ovoj tablici su tzv. "geometrijska": ako neka populacija ima 100% svojstvo A, a druga svojstvo A samo 50%, tada je podudaranje 50%. Treba napomenuti i da je u ovom istraživanju iz svake populacije uzeto tipično 20-60 ljudi (iz Hrvatske je uzeto 58) pa su rezultati samo približni; osim toga, istraživano je nasljedstvo samo po muškoj liniji. Različita istraživanja neke varijante kromosoma ne razlikuju, za razliku od drugih (npr. ponegdje imamo samo podjelu na A, B,... a drugdje na A1, A2, A3, B1, B2...) — što je podjela finija, to su, jasno, manje sličnosti među populacijama (ako uopće ne razlikujemo varijante kromosoma, tada su sve populacije podudarne 100%). Zato su brojke samo relativne.

Po ovome, Hrvati su najpodudarniji sa "slavenskim" narodima i Albancima (što je očekivano), a zatim s Nijemcima (što je bilo iznenađenje, kao i mala podudarnost s Talijanima i neočekivana podudarnost sa Saamima). Iz ovog istraživanja su, često od amatera, izvođeni dalekosežni zaključci, uglavnom na osnovu učestalosti jedne varijante kromosoma — "haplotipa Eu7" (zapravo se radi o više varijanti, tzv. haplogrupi), za što je ipak prerano.

Osim toga, unutar Hrvatske postoji određena varijacija učestalosti različitih tipova Y kromosoma[10], pa se čini da je stanovništvo zapadne Hrvatske bliže sjevernim Slavenima nego stanovništvo ostalih dijelova Hrvatske[11]. Podaci o učestalostima različitih varijanti kromosoma Y se mogu lako naći preko Interneta (vidi Vanjske poveznice na dnu članka).

Istraživanja se provode ne samo na kromosomu Y, već i na mitohondrijskoj DNK, koja se prenosi isključivo po ženskoj liniji.

Povijesne teorije etnogeneze

Tijekom 19. i 20. stoljeća stvoreno je nekoliko različitih pojednostavljenih teorija o podrijetlu Hrvata. To su ukratko:

  • iranska teorija o podrijetlu Hrvata pokušava dokazati da su Hrvati bitne elemente svoje kulture donijeli iz Irana, i nastoji naći dublju hrvatsku povijest; ova teorija je u sukobu sa slavenskom;

Postoje još neke teorije (bugarska, turska, ilirska) koje su uglavnom napuštene.

Sve te teorije uglavnom pokušavaju objasniti dio problema: npr. slavenska se fokusira na jezik, a iranska na hrvatsko ime. Najpoznatije i najbolje razradjene klasične teorije etnogeneze Hrvata su Slavenska teorija o hrvatskom iskonu i Iranska teorija o hrvatskom iskonu koje su pobliže prikazane u pripadnim člancima, a ovdje se ukratko daju glavne naznake o inim manjim ili novijim hipotezama hrvatske etnogeneze:

Ilirska teorija o hrvatskom iskonu

Ilirska teorija o podrijetlu Hrvata vremenski je najranija pisana hipoteza o hrvatskom iskonu koja dijelom datira još od srednjovjekovnih pisaca prije razrade današnjeg slavenstva. Oblikovana je najviše u 19. stoljeću tijekom narodnog preporoda i ilirskog pokreta kao motiv za narodno jedinstvo u teškim vremenima mađarizacije. Raniji predstavnici ove teorije bili su narodni preporoditelji u 19. stoljeću, od kojih je najveći zalagatelj bio Ljudevit Gaj. Ova teorija kasnije je u Jugoslaviji odbačena. Ipak, u genetskoj strukuri Hrvata nađeni su jasni dokazi koji upućuju na značajni mogući udio Ilira u oblikovanju oko 2/5 sadašnjeg pučanstva Hrvatske (I. Jurić), osobito na dinarskom i jadranskom području.

Glavni suvremeni zastupnici ove teorije o ilirskom iskonu Hrvata danas su biogenetičar prof. Ivan Jurić, te povjesničar dr. Ivan Mužić koji u svojoj monografiji (niz izdanja) o ilirskom iskonu Hrvata daje opširnu bibliografiju za mnogobrojne arheološke, povijesne i antropološke nalaze u prilog autohtonosti Hrvata. Nasuprot dosad službene avaro-slavenske etnogeneze Hrvata, Mužić razrađuje svoju gotsko-ilirsku teoriju po kojoj većina Hrvata potječu od antičkih Ilira koje je početkom srednjeg vijeka etnički i državno organizirala doseljena gotska elita u kasniji hrvatski narod. Odnedavna su objavljeni i obilni jezični pokazatelji o autohtonoj kulturnoj baštini antičkih Liburna kod čakavskih Hrvata na Kvarnerskim otocima (tzv. bodulski cakavizam), gdje Mitjel Yoshamya navodi blizu 6.000 očuvanih neromansko-predslavenskih riječi i niz egzotičnih gramatičkih oblika, naslijeđenih iz staroga liburnijskog jezika.

Ostaje problem arheoloških nalaza ranohrvatskih grobova, slavenskih toponima poganskoga podrijetla, kao i službenih dokumenata rimskih papa koji svjedoče o tome da su Hrvati od svoga najranijeg spominjanja u današnjoj Hrvatskoj bili pogani, dok su Iliri već nekoliko stoljeća ranije prihvatili kršćanstvo, a Goti arijanski oblik kršćanstva.

Literatura o ilirskom iskonu

  • I. Mužić: Hrvati i autohtonost. Dominović d.o.o,, Zagreb 1998. (7. prošireno izdanje: Marjan tisak, Split 2001.)
  • I. Jurić: Genetsko podrijetlo Hrvata - etnogeneza i genetička otkrića. Zagreb 2003 (2. izdanje: Slobodna Dalmacija, Split 2005.)
  • M. Yoshamya: Gan Veyaan, Old-Croatian medieval archidioms vol. 1. ITG - 2 izdanje, Zagreb 2005.

Gotska teorija o hrvatskom iskonu

Gotska teorija smatra Hrvate potomcima slaviziranih Gota. Jedan od ranih izvora za tu teoriju je "Povijest salonitanskih i splitskih biskupa" koju je u XIII. stoljeću napisao splitski arhiđakon Toma. No, takva teorija nije bila suviše uvjerljiva jer pažljivim čitanjem Tomina djela jasno se može uočiti da Toma izričaj Goti koristi samo kao pogrdni nadimak za barbarske Slavene u dalmatinskom zaleđu. Međutim je taj gotski iskon umjesto slavenskoga bio službeno prihvaćen u NDH pa je potom nakon rata, u Jugoslaviji ona bila najstrože zabranjena.

U novije doba sličnu hipotezu zastupalo je više pisaca, a nadasve prof. Kerubin Šegvić, koji je zato u Jugoslaviji bio osuđen i pogubljen 1945., pa je donedavna ova teorija bila prešućena i napuštena. Danas je sličnu teoriju obnovio i najviše razradio dr. Ivan Mužić, te ju potkrijepio nizom raznih starih tekstova i novijih arheonalaza, a prof. Mitjel Yoshamya je nedavno objavio i obilnu jezičnu baštinu od skoro tisuću gotsko-ranogermanskih riječi još očuvanih u našemu čakavskom narječju. Također i najnovija biogenetska istraživanja Hrvata u usporedbi s drugim europskim narodima, pokazuju da su rani Germani i Goti mogli imati bar neki manjinski udio u etnogenezi Hrvata.

Ostaje pritom problem načina ukopa Hrvata, neposredno nakon njihova dolaska na područje Hrvatske, slavenskih toponima poganskoga podrijetla, kao i problem službenih spisa rimskih papa, prema kojima je jasno da su Hrvati po svome dolasku bili pogani, dok su Goti već nekoliko stoljeća ranije bili prihvatili arijanski oblik kršćanstva.

Literatura o gotskom iskonu

  • J. Kelemina: Goti na Balkanu. Časopis za zgodovino in narodopisje 27, Maribor 1932.
  • L. Hauptmann: Kroaten, Goten und Sarmaten. Germanoslavica 3, Brno 1935.
  • K. Šegvić: Die gotische Abstammung der Kroaten. Nordische Welt 9, Berlin 1935.
  • J. Kelemina: Libellus Gothorum I - VII, študije o starogermanskih spominih v naši zemlji. Etnolog 12, Ljubljana 1939.
  • I. Mužić: Slaveni, Goti i Hrvati na teritoriju rimske provincije Dalmacije. Iberia, Split 1996. (5. izdanje: Dominović d.o.o, Zagreb 1997.)
  • I. Mužić: Hrvatska kronika, Libellus Gothorum 547.- 1089. Split 1997 (4. prošireno izdanje: Matica Hrvatska - Split 2001.)
  • M. Yoshamya: Gan Veyaan, Old-Croatian medieval archidioms, vol. 1. ITG - 2. izdanje, Zagreb 2005.

Bugarske hipoteze o hrvatskom iskonu

Osim najnovije Turske hipoteze o podrijetlu Hrvata, ova bugarska je također među novijima jer javno postoji tek nekih dvadesetak godina. Pritom se unutar nje moraju razlučiti dvije dosta različite inačice: slavenobugarska i iranobugarska hipoteza.

Slavenobugarska hipoteza

Ova hipoteza o hrvatskom iskonu polazi iz pretpostavke da su Bugari većinom slavenskog podrijetla (što ne potvrdjuje nova genetika) a samo im je ime neslavensko, jer da su se početkom srednjeg vijeka izdvojili od ostalih balkanskih Slavena zbog turkijske vlasti malobrojne elite srednjoazijskih nomada Balgara. Po toj hipotezi, bugarski nomadi pri širenju na zapad pod ranom vlasti kana Kuvrata zavladali su dijelom Panonije i tu su pokorili neke Avaro-Slavene, od kojih bi stvorili pomoćne čete lake konjice "Kuvrati-Krabati" prozvane po tom kanu. To bi značilo da ovi rani panonski Hrvati isprva nisu uopće bili neka posebna narodna skupina, nego tek avaroslavenska vojna kasta. Kasnije nakon propasti Avara ta bi se vojna kasta raselila i priženila među još nedefiniranim Slavenima po budućoj Hrvatskoj, gdje je nametnula svoje staleško ime i tako bi nastala srednjovjekovna hrvatska država. Ova avarobugarska hipoteza oblikovala se krajem osamdesetih godina u doba raspada Jugoslavije, kao dodatni potporanj za već ugroženu i neuvjerljivu avaroslavensku teoriju, koja je dotad bila obavezna zbog jugoslavenske ideopolitike. Glavni su njezini pobornici kod nas jezikoslovac Dalibor Brozović i povjesničar Lujo Margetić, dok u samoj Bugarskoj ova naša inačica danas nema većeg odjeka, a niti najnovije biogenetske analize kod nas i Bugara ne idu joj u prilog.

Iranobugarska hipoteza

Ta druga najnovija inačica ove teorije se razvila u samoj Bugarskoj, zbog novijega slobodnog propitivanja stvarnoga bugarskog iskona i suvremenih biogenetskih analiza. Ona jasno dokazuju da unatoč slaviziranom jeziku, ogromna većina Bugara uopće nisu genetski Slaveni (tek oko desetak posto), ali zato uz turkijski genotip sadrže podjednako visoki udjel indoiranskih gena. Taj neslavensko-iranski udjel u bugarskoj etnogenezi i narodnoj kulturi (umjetnost, običaji, mitovi, jezični arhaizmi itd.), ranije pod komunizmom i sovjetskim blokom nije se smio proučavati zbog sveslavenskog bratstva, slično kao ni kod nas u Hrvatskoj. Tek nakon raspada komunizma, kod nekih bugarskih istraživača nedavno je iznikla nova i logična hipoteza o paralelnoj evoluciji i zajedničkom iskonu ranoiranskih Prabugara i Prahrvata, koje su nakon doselidbe na Balkan poput klina u srednjem vijeku razdvojili doseljeni Srbi. Ta druga hipoteza se ustvari nadovezuje kao dopuna Iranske teorije o podrijetlu Hrvata, ali je kod nas zbog slavističke cenzure dosad bila jedva poznata. Uz taj indoiranski genski paralelizam, postoji i paralelizam sličnih indoiranskih legenda, npr. u Bugarskoj na Rodopima mitski ciklus "Veda Slovena" i kod nas na Kvarnerskim otocima sličan epski ciklus od desetak legenda "Veyske Povede", a oboje su osiromašeni relikti iz ranoiranske Aveste i ranoindske Rigvede.

Turkijska hipoteza o podrijetlu Hrvata

To je pretpostavka o podrijetlu Hrvata, koja daje tezu po kojoj su Hrvati prvotno bili tursko pleme Ogura, koje se tijekom povijesti slaviziralo. Teoriju je razvio turski akademik Osman Karatay 2000-ih i predložio predložio ju je u svom djelu „U potrazi za izgubljenim plemenom: Podrijetlo i nastanak hrvatske nacije”.

Međutim ubrzo nakon objave te najnovije turkijske hipoteze o hrvatskom iskonu, suvremene biogenetske analize Hrvata u poredbi s drugim narodima Eurazije danas ne pružaju zamalo nikakvu podršku takvom turkijskom iskonu indoeuropskih Hrvata, jer se u Hrvatskoj nalazi jedva 1% do 2% njima sličnog genoma, koji ipak može biti avarski jer su Avari i Oguri genetski bliski i teško razlučivi. Ta najnovija hipoteza može imati i geopolitičku pozadinu, u vezi novih izjava turskih političara o obnovi osmanskih utjecaja na Balkanu.

Literatura i sveze o turskom iskonu

  • Osman Karatay: In Search of the Lost Tribe: The Origins and Making of the Croatian Nation, Çorum, September, 2003, ISBN 975-6467-07-X
  • Izgubljeno pleme (na engleskom)
  • Članak u hrv.tisku o Karatayevoj hipotezi

Poveznice

Vanjske sveze

Reference

Adapted and elaborated by GNU-license partly from Wikislavia, and Croatian Wikipedia.

Retrieved from "http://www.wikinfo.org/index.php/Hrvatski_iskon"