Maurski Hrvati

From Wikinfo

Maurski Hrvati: Prvi rijetki Hrvati koji su doprli do Španjolske u doba velike selidbe naroda, vjerojatno su bili pojedinci i grupice južnih Slavena koje su pri svojemu vojnom pohodu preko naših krajeva sve do Španjolske u 6. i 7. stoljeću, sa sobom kao zarobljenike ili plaćenike povukle čete zapadnih Gota (Vizigoti). Medjutim, to bi bile tek manje skupine koje su se tamo brzo asimilirale i izgubile, pa o njima kasnije više nema sigurnih zapisa. Prva jasno dokumentirana i češća nazočnost sigurnih Hrvata u Španjolskoj, počinje tamo u islamsko doba Kordovskog emirata i potom kalifata po dinastijom Omayida, od 10. i 11. stoljeća. Nakon propasti maurske vlasti u 15. stoljeću, oni se većinom preseljuju južnije u Maroko, gdje su njihovi islamizirani potomci u marokanskoj pokrajini Zagora dijelom očuvani sve do danas.

SUMMARY

Moorish Croats: During the medieval Cordoba Emirate and Caliphate under Omeyids dinasty, a number of Croats from Dalmatia reached Moorish Spain, either enslaved by Arabian pirates or also as mercenaries and workers; they present the earliest known Croatian diaspora, and also the first confirmed Croats converted to Islam. The most reputed among them are the Moorish army generals of Dalmatian origin: Hadjib Badr in 10th century, and Wadha el-Ameri, Zohair al-Ameri, Mudjahid Al-Ameri and Ali Al-Ameri in 11th century.

Hadjib Badr (original surname: Badrov) was born in Dalmatia in the second half of 9th century. Then he came in the Cordoba Emirate of Moorish Spain under the Omayads dinasty, and as a mercenary he converted to islam there. He advanced in Moorish army up to his supreme position of the main military leader of islamic Spain between 902 - 921. Due to his activities, this land expanded over Spain and Maghreb, and became the independent Cordoba Calyphate under Abdurrahman III. Badrov was among the first known Croats reaching an important position out of his homeland, and first attested Croat converted to islam.

Generals Al-Ameri: In the medieval history of 10th and 11th century the most reputed are two Dalmatians immigrated in Moorish Spain under the Omayads dynasty. Both were mercenaries, and then became there the main military leaders of Cordoba Caliphate: Wadha El-Ameri (1009-1013) and his son Zohair Al-Ameri (1018-1036), and also Mudjahid Al-Ameri (1011-1045) and his son Ali Al-Ameri (1045-1076) as the leaders of taifa Denia-Baleares. A hypothesis indicates that America was named after them, because they organized the Moorish expeditions in Western ocean; the same suggest also Al-Idrizi's medieval indications on Atlantic, the old Arabic inscriptions in American cliffs, and new findings of coins with kuffic inscriptions in USA.

After the disaster of the Moorish islamic rule in Spain, and the following Christian reconquest, these islamised Croats together with other Moors almost emigrated southwards in Morocco, where their arabised descendants persisted among Berbers to nowadays in Zagora county around Antiatlas. They differ now from Arabs and Berbers by their typical Dinaric anthropology and culture: robuster growth, pallid brownish hair and eyes, partly Slavic-Dalmatian vocabulary and toponyms, and by some other details reminding of old Dalmatian ethnoculture at eastern Adriatic.

Starohrvatske selidbe do Sicilije

Izim bizantinske Grčke, drugo još češće susjedno odredište za starohrvatske iseljenike iz srednjovjeke Dalmacije bila je Italija - i to osobito Sicilija. Oni su tu stizali bilo kao zarobljenici pri povremenim napadima gusarskih Saracena na Jadranu, ili kao dobrovoljni pečalbari. Tamo su nazvani Sciavuni (Slaveni) i samo dio njih tu je trajno ostao, a većina bi nastavila dalje na zapad do Španjolske. Oskudne naznake upućuju da su ti naši rani iseljenici većinom boravili na zapadu Sicilije oko Palerma, gdje je uz domaće niske i crnomanjaste Sicilijance i sada dijelom nazočan naš dinarski antropotip visokih svjetlijih ljudi s brinet kosom i očima. Izim tog antropotipa i zapisa, još i najnovija biokemijska genetika Talijana potvrdjuje da tamo najviše hrvatsko-dinarskog genoma sadrži baš zapadna Sicilija (Scozzari i surad. 2001, Francalacci i surad. 2003): dok je u kopnenoj Italiji taj naš tip zastupljen tek nižim postotkom od 4% - 8%, na zapadu Sicilije u području Troina-Sciocca kod Palerma dostiže 16%, tj. 1/6 ovdašnjeg pučanstva gensko-fizički potječu od naših Dinaraca.

Kordovski emirat i kalifat

Arapi i Berberi su od 711.- 718. osvojili najveći dio Španjolske, izim sjeverne kršćanske Asturije, ali je njihova početna vojna vlast bila još bila neorganizirana. Miješanjem doseljenih Arapa i Berbera sa islamiziranim domorodcima, u srednjovjekoj Španjolskoj postupno nastaju islamski Mauri. Tek nakon dolaska u Španjolsku izbjegle sirijske dinastije Omajida, koji su islamskom Španjolskom zavladali od 756.- 1031, ondje je postojala gospodarski i kulturno sredjena, jedinstvena država. Njezin je utemeljitelj u Španjolskoj emir Abdul-Rahman I, a ini važniji vladari su još emir Abdul-Rahman II. (822-852), kalif Abdul-Rahman III. (912-961), El-Hakim (961-976) i zadnji u dinastiji Hišam III. (1027-1031). U doba Kordovskog kalifata, Maurska Španjolska postaje gospodarski i kulturno najrazvijenija država Europe u ranom srednjem vijeku, koja je privlačila ne samo ine europske trgovce, nego takodjer pečalbare i useljenike iz ostalih okolnih zemalja.

Medju ostalima, u to doba od 10.- 12. stoljeća stiže do razvijene Španjolske i znatan broj ranih Hrvata iz srednjovjeke Kraljevine Hrvatske pod dinastijom Trpimirovića, bilo da su onamo dospjeli kao zarobljenici iz pomorskih sukoba na Jadranu s gusarskim Saracenima, ili su dijelom stigli dobrovoljno kao radni pečalbari i najamni vojnici. Većina tih naših ranih useljenika u Maursku Španjolsku su doseljeni iz Dalmacije i uglavnom su prešli na islam i dobili muslimansko ime. Prema tomu, ovi dalmatinski Hrvati u Maurskom Kalifatu od 10.-11. st. su ne samo prva sigurno dokumentirana srednjovjeka diaspora iz Hrvatske, nego su to ujedno i najraniji imenom zapisani muslimanski Hrvati koji su prešli na islam već u 10. i 11. st. Najpoznatiji naši islamski uglednici medju njima, kao pobliže zapisani i potvrdjeni slavni ljudi u Maurskoj Španjolskoj, bili su iz Dalmacije naši glavni vojskovodje Kordovskog kalifata: Hadžib Badr, Vadha el-Ameri i njegov sin Zohair al-Ameri, a koje je prvi kod nas proučio poznati povjesnik Vjekoslav Klaić (1899).

Veze Hrvatske i Maurske Španjolske

Prvi još slabo poznati islamski Hrvat koji je stigao u Španjolsku kao poslanik dinastije Assasida, bio je Abdul-Rahman Al-Saqlabi god 762. U doba najjačeg kordovskog kalifata, maurski izvori (N. Ibrahimi 2007) potvrdjuju da im je Kraljevina Hrvatska na Jadranu bila dobro poznata i s njom su održavali redovne veze i diplomatske odnose. Npr. najjači kordovski kalif Abdul-Rahman III, imao je svoga diplomatskog poslanika na dvoru hrvatskog kralja Tomislava, pa su u znak uzajamnog uvažavanja i prijateljstva, Tomislav i Abdul-Rahman razmjenjivali kurtoazne poklone. Zbog tih izravnih veza su hrvatski slobodnjaci stigli u Andaluziju i bez prijelaza na islam imali pravo nošenja oružja, a kako su kao plaćenici bili bolje izvježbani i disciplinirani od buntovnih Berbera, maurski emiri i kalifi su uglavnom od tih Hrvata organizirali svoju elitnu gardu. Po zapisima maurskog povjesnika Al-Maqqari, već u početno doba emirata je takva hrvatska garda imala do 3.750 naših vojnika i kod zadnjih emira 6.087 Hrvata, dok je u doba kalifa Abdul-Rahmana III. njegovu elitnu gardu činilo 13.750 hrvatskih bojovnika, a potkraj kalifata u 11. st. po Wasserstein-u je ta elitna garda imala do 15.000 Hrvata. Kao uvježbani i discilinirani bojovnici, ta elitna hrvatska garda je često bila poslana na kritična bojišta, osobito na sjevernoj granici zbog kršćanske rekonkviste (Asturia, Navarra itd.)

Hadjib Badr

Hadžib Badr (Badrov) je rodjen u Dalmaciji, a potom je postao vojskovodja u srednjovjekoj Španjolskoj. Dostupni podatci o njegovu privatnom životu su dosta oskudni pa su mu pobliže godine rodjenja i smrti nepoznate, a živio je u drugoj polovici 9. i početkom 10. stoljeća. Hadžib Badr je jedan od prvih poznatih Hrvata u srednjem vieku, koji je izvan domovine postigao važnu ulogu u tadanjem Sredozemlju i jedan od prvih sigurno poznatih Hrvata koji su prešli na islam.

Podrietlo

H. Badr je rodjen na otoku Braču ili Korčuli približno u doba hrvatskog kneza Domagoja i negdje u doba kneza Branimira je kao mladić iz Dalmacije stigao u Španjolsku, gdje je u tadanjem Kordovskom emiratu prešao na islam i promienio ime. Pri islamizaciji se je tada obično mienjalo samo vlastito ime, dok bi prezime većinom ostalo slično (tj. bez slavenskog nastavka). Zato je njegovo izvorno prezime kod nas u rodnom kraju najvjerojatnije bilo Badrov, pod kojim i danas u Hrvatskoj živi preko stotinu osoba, od toga četrdesetak u Zagrebu.

Vojna služba

U Španjolskoj je započeo raditi krajem 9. stoljeća kao vojni plaćenik u doba dinastie Omajida, pa se zbog svojih urodjenih sposobnosti i vojne uspješnosti postupno izdigao sve do najviših vojnopolitičkih dužnosti u Kordovskom emiratu (što približno odgovara slavenskoj razini kneževine). Zato je u doba emira Abdullah Ibn Muhammad-a (888-912) i Abdurahmana III (912-923) postao po položaju drugi čovjek u zemlji nakon samog emira, tj. bio je glavni vojskovodja tadanje Španjolske od godine 902.- 921, kada u njegovoj bivšoj domovini istodobno već vlada hrvatski kralj Tomislav I. (910.-928.).

Hadžib Badr je odigrao važnu vojnopolitičku ulogu u proširenju vlasti Kordovskog emirata na većinu Španjolske (izim Asturije i Baskije) i na Magreb u sjeverozapadnoj Africi, pa je uskoro nakon njega kalif Abdurahman III (929-961) proglasio tu državu za poseban zapadni kalifat tj. na islamskoj razini europskog kraljevstva. U tom kalifatu pod dinastijom Omajida su nakon Badrova važne uloge glavnih generala u 11. stoljeću imala još dva islamizirana Hrvata rodom iz srednjovjeke Dalmacije: Wadha El-Ameri (1009-1013) i njegov sin Zohair Al-Ameri (1018-1036) tako da su u islamskoj Španjolskoj čak 3 naša Dalmatinca uzastopce bili glavni vojskovodje.

Vojskovodje Ameri

Vojskovodje Ameri: U svietu su najpoznatija 4 hrvatska nositelja tog patronima još u 11. stoljeću, rodom iz Dalmacie (vjerojatno iz otoka Brača ili Korčule) koji su došli u srednjovjeku Španjolsku. Oni su zatim u tadašnjem Kordovskom kalifatu prešli na islam, te postali njihovi vojni plaćenici u doba dinastije Omajida. Kasnije su napredovali do čina vojskovodje i bili su najjače ličnosti u zemlji ispod kalifa (približno kao podkralj ili vojni ministar). To su Wadha El-Ameri (general 1009-1013) i sin mu Zohair Al-Ameri (1018-1036), te nakon raspada toga kalifata još i lokalni vladari taife Denia-Baleari: Mudjahid Al-Ameri (1011-1045) i Ali Al-Ameri (1045-1076).

Wadha el-Ameri

Prvi poznati rodonačelnik loze Al-Ameri u maurskoj Španjolskoj bio je Wadha El-Ameri, rodjen u Dalmaciji i zatim je postao vojskovođa u srednjovjekovnoj Španjolskoj. Dostupni podaci o njegovom privatnom životu prilično su oskudni, pa su mu godine rodjenja i smrti nepoznate. Rodio se u drugoj polovici 9. stoljeća u južnoj primorskoj Hrvatskoj, približno u doba kralja Mihajla Krešimira II. Kao mladić za vrijeme našega kralja Držislava je stigao u Španjolsku, gdje je u Kordovskom kalifatu prešao na islam i dobio novo ime. Tamo je krajem 9. stoljeća postao vojni plaćenik u doba dinastije Omajida, pa se zbog svojih sposobnosti i vojne uspješnosti postupno uzdigao do najviših vojnopolitičkih dužnosti u Kordovskom kalifatu. Zato je za vrijeme kalifa Sulejmana I (1009-1010), pa Hišama II (1010-1012) i Sulejmana II (1012-1017) postao po položaju drugi najmoćniji čovjek nakon samog kalifa i bio je od 1009.- 1013. glavni vojskovođa tadašnje islamske Španjolske.

U to doba zahvaljujući bar dielom i njegovim sposobnostima, Kordovski kalifat je postigao vrhunac vojnopolitičke moći, pa je u njegovoj vlasti bio čitav Magreb (sjeverozapadna Afrika) i većina Pirenejskog poluotoka osim sjeverozapadnog ruba (kršćanska Asturija i Baskija). Na istom položaju u Cordobi ga je uskoro nasliedio (1018-1036) drugi Dalmatinac i glavni vojskovođa Zohair Al-Ameri koji mu je vjerojatno bio sin, tako da su u Kordovskom kalifatu iz 10. stoljeća dvije glavne uloge imali hrvatsko-islamski vojskovođe Ameri.

Zohair Al-Ameri

Zohair Al-Ameri bio je takodjer rodom iz Dalmacie, a potom je postao vojskovođa u srednjovjekoj Španjolskoj. Dostupni podatci o njegovu privatnom životu dosta su oskudni, pa su mu godine rođenja i smrti nepoznate. Živio je u 11. stoljeću i vjerojatno je sin ili rođak starijeg Wadha El-Amerija koji je također rođen u Dalmaciji. Kao mlad je živio u Kordovskom kalifatu gdje prihvatio islam i promijenio osobno ime. Tamo je početkom 11. stoljeća postao vojni plaćenik u doba dinastije Omajida, te se zbog svojih sposobnosti i vojne uspješnosti postupno uzdizao do najviših vojnopolitičkih dužnosti u Kordovskom kalifatu. Zato je za vrijeme kalifa Abdurahmana IV (1021-1022), pa Abdurahmana V (1022-1023), Muhammeda II (1023-1024) i zadnjeg kalifa Hišama III (1027-1031) postao po položaju drugi najmoćniji čovjek nakon samog kalifa: bio je od 1018.- 1036. glavni vojskovođa tadašnje Španjolske (za to vrieme u njegovoj bivšoj domovini istodobno vladaju hrvatski kraljevi Krešimir III. i Stjepan I.).

Baš u njegovo doba Kordovski kalifat je već bio u silaznoj fazi opadanja do konačnog razpada, pa se još ipak održavao zahvaljujući i njegovim nadljudskim naporima da vojnopolitički spasi koliko je još moguće. Nakon silaza zadnjeg kalifa i kraja dinastije Omajida, Al-Ameri je još par godina pokušao vojnopolitički održati Kordovsku državu, do njenog razpada sredinom 11. stoljeća na više islamskih kneževina, tzv. tayfe. Nakon konačnog razpada kalifata i sam Zohair je poginuo u završnoj bitki god. 1038. On je u Cordobi na istom položaju naslijedio ranijega našeg vojskovođu Wadha El-Amerija (1009-1013), koji mu je vjerojatno otac.

Mudjahid Al-Ameri

U doba raspada Kordovskog kalifata na manje taife (približno kao kneževine), treći rodjak gornjih generala hrvatskog iskona zavladao je od 1011-1045, na jugoistoku Španjolske gradskom državicom Denia koja je obuhvaćala i otočje Baleari. Nadalje, od 1017-1021, on je zavladao i susjednom južnom taifom Valencia, a od 1015-1016. njegova flota od 120 brodova nakratko je ovladala i otokom Sardinija, odakle ih je potom izbacila genovska flota u kojem sukobu je stradala Mudjahidova žena i kćerka. Takodjer je i njegova majka bila slavenskog iskona (as-Saqlabi). Pod njegovom vlasti se u gradovima Denia i Palma de Mallorca osobito razvila islamska kultura, škole, znanost i filozofija.

Ali Al-Ameri

To je sin gornjeg Mudjahida, koji ga je naslijedio na jugoistoku Španjolske u istoj taifi Denia od 1045-1076, tj. bio je suvremenik kraljeva Stjepana Dobroslava i Petra Krešimira IV. u njegovoj iskonskoj domovini, Kraljevini Hrvatskoj. Dalji poznati podatci o tom posljednjem vladaru iz grupe Al-Ameri su oskudni i poznato je samo da je vladao užim područjem državice oko lučkog grada Denia, pa ga je udarom svrgnuo sličan vladar susjedne taife Zaragoza od 1076. Time krajem 11. stoljeća završavaju poznate funkcije hrvatskih državnika iz loze Al-Ameri u islamskoj Španjolskoj, a dalji potomci su im živjeli u južnoj Španjolskoj negdje do 13 stoljeća, otkad su pokršteni i asimilirani u Španjolce.

Ameri i Amerika

Oba naša generala Ameri bili su vrhovni zapovjednici vojske i mornarice u tadanjoj Španjolskoj pa su baš oni tada organizirali i maurske ekspedicie na zapad preko tzv. 'Mračnog oceana' (tj. Atlantika) do novoga zapadnog kopna Ard-Maykola: Vrlo vjerojatni maurski kontakti sa srednjovjekom Amerikom prije Kolumba potvdjeni su iz 3 nezavisna izvora: datiranim arapskim natpisima na srednjoameričkim stienama, pa nedavnim arheonalazom u USA pri novogradnjama arapskih novčića sa srednjovjekim kufskim pismom, a ove pomorske ekspedicie preko zapadnog oceana u 11. stoljeću zapisao je i poznati arapski geograf Al-Idrisi (1099-1166). Zato dio islamskih povjesnika smatra da od imena ovih generala možda potječe i samo zemljopisno ime Amerike, čije imenovanje dosad još nije sigurno dokazano pa o tom postoji više raznih hipoteza.

Ini Hrvati u islamskoj Španjolskoj

Izim gore nabrojenih voskovodja i potom vladara islamskih taifa, iz maurskih navoda u srednjovjekoj Španjolskoj je poznato još najmanje desetak inih manjih islamskih čelnika, guvernera i knezova hrvatskog iskona (as-Saqlabi) u 10. i 11. st., npr.: Hayran Al-Saqlab kao gradonačelnik Kordobe (u doba kalifa Hišama II), Sabur Al-Saqlab kao guverner sjeverne granične pokrajine Bajadoz, pa Khayrah Al-Saqlabi vodja taife Almeria-Murcia, Labib Al-Saqlabi kao čelnik taife Tortosa, itd. Zato je tamo islamsko-hrvatski književnik Habib Al-Siqlabi napisao cijelu posebnu monografiju o povijesnoj i kulturnoj ulozi islamskih Hrvata (Saqalaba) u srednjovjekoj Španjolskoj (Warczakowski 2004).

Novovjeka preselidba u Maroko

Već u srednjovjeko doba islamske Španjolske, manji dio maurskih Hrvata se naseljuje i na obalama Magreba u sjeverozapadnoj Africi. Tako islamski kroničar Al-Bekri oko današnje granice Maroka i Tunisa navodi berberski emirat Nukur gdje su lokalni emiri imali glavnu elitnu gardu od islamskih Hrvata (Saqlabi), dok je glavni vojskovodja emirata Ifriqiya u današnjem Tunisu odakle je napadao Siciliju, bio Masud Al-Saqlab hrvatskog iskona.

Nakon raspada Kordovskog Kalifata, od sredine 11. stoljeća se u islamskoj Španjolskoj najprije stvara više manjih islamskih emirata (približno kao naše kneževine) ili tzv. tayfe. Zbog toga vojno-političkog slabljenja, odonda se postupno dižu i oporavljaju kršćanske državice na sjeveru Španjolske (Asturija, Navarra, Katalonija), pa započinje španjolska rekonkvista tj. oslobodjenje Pirinejskog poluotoka od muslimana i ponovno ujedinjenje u kršćansko kraljevstvo. Potpunu propast islama u Španjolskoj privremeno je odgodila muslimanska pomoć (vojskovodja El-Mansur) od marokanske dinastije Almoravida, pa su zato ujedinili islamski dio južne Španjolske s afričkim Magrebom od 1086. Nakon jednog stoljeća, od god. 1179. Kastilija i Aragon se ujedinjuju u snažnije kršćansko kraljevstvo, ali i njih opet zaustavlja nova maurska dinastija Almohadi (bitka kod Alarcosa 1195.). Od 1212, iznova se nastavljaju kršćanski protuudari sa sjevera, pa maurski emirati srednje Španjolske u toj rekonkvisti tijekom 13. stoljeća postupno propadaju pod novu španjolsku vlast. Potom 14. i 15. st. preostaje samo još islamski emirat Granada na jugu Španjolske, koji je propao god. 1492, kada je islam konačno potisnut i izbačen s Pirinejskog poluotoka.

Pritom je veći dio ranijih španjolskih domorodaca opet prešao na kršćanstvo, dok su doseljeni Arapi, Berberi i s njima islamizirani srednjovjeki Hrvati većinom izbjegli na jug u Maroko. Bar dio naših ranih muslimana zajedno s inim Maurima nakon konačnog poraza i propasti Granade preselili su se u sjevernoafrički Magreb, gdje su njihovi višestruki antropološki i kulturni tragovi manjeviše vidljivi sve dosad. Koliko je naših islamiziranih doseljenika iz Maurske države potom ostalo u Španjolskoj i opet pokršteno, nepoznato je iz pisanih izvora u španjolskim arhivima. Ipak, nove biogenetske analize Y-DNA još i sad pokazuju njihovu obilnu nazočnost (Scozzari i surad. 2001): dok drugdje u Španjolskoj naš genom I1-Eu7 (M170) prosječno obuhvaća tek do 4% inih Španjolaca, na jugu u Andaluziji gdje se Emirat Granada najduže održao do 15. stoljeća, dosad je nazočno 13% toga dinarskog genoma tj. 1/7 ili blizu milijun Andalužana gensko-fizički potječu od naših dinarskih predaka. Iako je ta brojnost dijelom ishod kasnijeg umnožavanja iz proteklih stoljeća, već je početni broj doseljenih Dinaraca tu morao biti dosta visok. Naprotiv je udjel općeslavenskog genoma R1a - Eu19 u južnoj Španjolskoj (Andalizija) vrlo nizak ispod 2%, što znači da se arapski naziv Saqalibi tamo uglavnom odnosio na doseljene dinarske Hrvate iz Dalmacije i Hercegovine, a tek neznatnim dijelom na ine Slavene. Po tim biogenetskim pokazateljima, ovi romanizirani dinarski Španjolci bili bi jedna od najvećih grupa naše rane diaspore, prije kasnijih hrvatskih izbjeglica pred Turcima i novijih hrvatskih iseljenika u Ameriku i zapadnu Europu.

Marokanska 'Zagora'

Tada je najviše tih starih maurskih Hrvata preseljeno u puste nenaseljene krajeve južnog Maroka, na gorsko područje Antiatlasa i stepskog ruba sjeverozapadne Sahare, gdje njihovi potomci uglavnom žive do danas kao arabizirana islamska plemena - najviše u južnoj marokanskoj pokrajini s našim znakovitim imenom Zagora (= službeno domaće berbersko ime hrvatskog iskona - arabizirano kao el-Saghro). Rubno subsaharsko područje južnog Maroka, na jugoistočnom podnožju glavnoga visokog Atlasa i oko južnijega nižeg lanca Saharskog Atlasa (Antiatlas), u svojemu srednjem dijelu tvore uglavnom suhe stepe i niže trnovite šikare koje pripadaju pokrajini Zagora, čije je gospodarsko i upravno središte takodjer istoimeni islamski grad Zagora .

Etnokultura maurskih Poluhrvata

Na tom području marokanske Zagore, postoji više paralelnih, antropoloških i kulturno-jezičnih pokazatelja našega hrvatskog iskona značajnog dijela toga arabiziranog islamskog pučanstva, čija je većina možda i po prvotnom iskonu, preko maurske Španjolske podrijetlom iz istoimene Dalmatinske Zagore:

1. Dinarski antropotip: Za razliku od inih okolnih Berbera (i manje brojnih Arapa), koji su uglavnom crnomanjasti nižeg rasta s garavim očima i okruglastim glavama, dio pučanstva marokanske Zagore i danas čine vitki i visoki ljudi svjetlije-brinet kose i modrih do smedjih očiju tj. tipskih Dinaraca kao u našoj Hercegovini i dalmatinskoj Zagori (Hrv. enciklopedija 1939-1944). Sličan antropotip je inače uglavnom nepoznat diljem Afrike - izim naših novijih doseljenika uglavnom u dalekoj Južnoafričkoj Uniji. Nažalost, za Maroko dosad nema detaljnih biogenetskih analiza kao za Španjolsku (osim malobrojnih uzoraka za sjever Maroka), pa je tako još nemoguća približna procjena brojnosti starohrvatskih potomaka u Maroku.

2. Kulturni simboli: Iako tradicijska etnokultura marokanske Zagore još nije poredbeno pobliže analizirana spram Hrvatske, jedan je značajni detalj odatle već dugo poznat (Buchan 1936). Iz ove Zagore potječe karakteristični motiv karirane šahovnice crveno-bijele ili žućkasto-smedje boje, koju ovdašnji Berberi i susjedni saharski Tuaregi često stavljaju kao svoj znak nasred sagova (tepiha) - nasuprot drugačijim ćilimima afričkih Arapa koji su uglavnom bez tog motiva. Preko saharskih karavana su se takvi karirani sagovi dosad postupno proširili odatle i južnije, do Čada i Volte.

3. Zagorski dialekt: Većina starosjedilaca ove marokanske Zagore danas su napola arabizirani islamski Berberi, koji govore nesemitskim berberskim jezikom iz hamitske grupe, s dosta asimiliranih arabizama u rječniku, primljenih uglavnom kroz islam. Ipak se ti Berberi iz Zagore po svomu regionalnom dialektu donekle razlikuju od inih berberskih sunarodnjaka, jer uz neke fonetske razlike dijelom drukčijeg izgovora općih zajedničkih riječi, takodjer i u dialektalnom rječniku imaju svom posebne 'zagorske' arhaizme nearapsko-nehamitskog iskona, koji su slični ili identični našima hrvatskim riječima iz čakavice i šćakavske ikavice: npr. zagora (gorje-planina), berda (brdo-brijeg), gorin (gorski), rat (šiljak-špica), klak (stjenjak-grič), kabao (vrtača-ponikva), sedra (izvor-vrelo), torba (torba), zmul (zdjela-čaša), ...itd.

4. Neafrički mjestopis: Iako je dio ovdašnjih toponima oko marokanske Zagore manjeviše arabiziran, ipak je tu preostao još niz osobitih nearapskih naziva našeg iskona za reljef i naselja (Rac 1993, 1994). Tako umjesto antičkoga i današnjeg europskog imena "Antiatlas" za južni saharski Atlas, u Maroku službeno ime toga gorskog lanca glasi: El-Zagora (2.280 m), a i najviši vrhunac pokrajine Zagora nosi znakovito ime: El-Bani (2.359 m). Osim toga najvišeg 'banskog vrha', duž gorja Zagore nanizan je još niz nižih vrhova (ispod 2.000 m) za znakovitim nama sličnim oronimima (berberski žbel = brdo-vrh): Žbel-Berda, Ž. Dug, Ž. Gorin, Ž. Gorea, Ž. Hodna, Ž. Klak, Ž. Suš, Ž. Seršu, Ž. Škur, Ž. Taška ...itd.

Takodjer i mnoga ovdašnja naselja još imaju nama slična imena: uz središnji grad Zagora, tu su još gradići i sela Brezina, Gruš, Ilir, Kabao, Maya, Rissani, Sedrata, Šegotta, Torba, Zmul i ini slični. Takav unos kroatiziranog mjestopisa u južnom Maroku oko Zagore, potvrdjuju nam kako su ovi Maurohrvati doseljeni iz Španjolske u 15./16. stoljeću, dotad još uvijek govorili arabiziranim poluhrvatskim koji je dosad većinom asimiliran medju ovdašnjim Berberima kao posebni lokalni dialekt marokanske Zagore s ponekim starohrvatskim reliktima.

Literatura

V. Buchan: Die Sitten der Voelker, Band I-III. Deutsche Verlagsgesellschaft, Stuttgart 1936.
P. Francalacci & al.: Peopling of three Mediterranean islands (Corsica, Sardinia and Sicily) inferred by Y-Chromosome variability. Amer. Journal Phys. Anthropol. 121: 270-279, 2003.
V. Klaić: Povjest Hrvata, knj. I (Srednji viek). L. Hartman (Kugli), Zagreb 1899.
T. Lewicki: Osadnictwo Slowianskie i niewolnicy Slowianscy w krajach Musulmanskich. Przegled historiczny XLIII, 1952
T. Lewicki: Zrodla Arabskie do dziejow Slowianscziczny, vol. I - II. Polska Akademia Nauk, Wroclaw-Krakow, 1956-1969
Y. Kuchinski: Moorish sailors discovered the New World. Deja News 1999
Y. Mroueh: Pre-Columbian Muslims in the Americas. Belfast Islamic Center, Belfast 1997
Y. Mroueh, A. Zahoor: Muslims in Americas before Columbus. ICNA Publishers, 1999
J. Pimiento-Bey: Muslim legacy in early Americas. ICNA Publishers, 1996
A.H. Quick: The history of Muslims in Americas prior to Columbus. Amana Publishers, 1997
M. Rac: Dinaroidni antropotip i kraško nazivlje gorja Zagora i Bani u marokanskom Atlasu. Zbornik: Tko su i odakle Hrvati, p. 59-60, Zagreb 1993 (2. izd. 1994).
R. Scozzari & al.: Human Y-Chromosome variation in the Western Mediterranean. Human Immunology 62: 871-884, 2001.
M. Yoshamya: Veyske Povede, I.- IX. Baška na Krku 1976 (reprint: Croatian Medieval Archidions vol. I: 1043-1065, Zagreb 2005).
A. Zahoor: Names of Arabic origin in Spain. ICNA Publishers, 1997
H. Zoubeir: Native American Muslims before Columbus. Deja News, 1998
B. Korkut: Arapski dokumenti u državnom arhivu u Dubrovniku. Sarajevo 1969
M. Warczakowski: Slavs of Muslim Spain, 2004 [1]
N. Ibrahimi: Islam's first contacts with Balkan Nations. Prizren 2007[2]
M. Rac & al.: Povijesna geneza maurskih Hrvata na zapadnom Sredozemlju. Zbornik: Rani Hrvati (u tisku), ITG - Zagreb 2008

Poveznice

Vanjske sveze

Reference

Adapted by GNU-license, from Adriatic-Chakavian Wikislavia.